Malo ko od stolačkih studenata što su sa naukom vojevali u Sarajevu nije sačuvao stolački autobus(“pruga” ili “udarnik”)što saobraća na liniji Stolac-Sarajevo u naročito lijepom sjećanju.Bio nam je on,naime,jednom vrstom svakodnevnog kontakta sa roditeljima,prijateljima,kućom,Stocem;vjerujem da nikad niko neće uspjeti izbrojati obroke niti vrste hrane što su,u Stocu pripremljene i uredno složene u kartonske kutije,nakon višesatne vožnje i pentranja Ivanom,završavali na trpezama nas Stočana na studiju u Sarajevu!
Stolački student bi se na sarajevskoj Autobuskoj stanici skupljali već oko 10 sati I sa nestrpljenjem su očekivali autobus,usmjeravajući noseve prema Ivanu baš kao da će u zraku namirisati kakve to đakonije on nosi,dogovarajući se u čijoj će sobi biti prostrta sofra I ko će sve prisustvovati objedu.Vijest da neko od nas Stočana treba da dobije paket kao munja se širila sarajevskim ulicama,sokacima,domovima nastanjenim stolačkim studentima,niko se nije mogao kutarisati ovog paketa sam;nije uljudno,a i bio bi prokužeen i prezren od ostale bratije.
Koliko je samo šerpi sarme i dolme,šnicli prženih ovako ili onako i zalivenih najrazličitijim sosovima,pa pečenih kokošiju i pilića,suhomesnatih proizvoda,počev od goveđeg ili svinjskog pršuta pa do njegovog veličanstva jarčeve plećke,Muruvetine ičije i pirijana od raštike i patlidžana,a sve to praćeno još toplim hljebom “tevsijašem” izvađenim u ranim jutarnjim satima iz pekare Ive Babića,stizalo već dobro uhodanim stazama!
I onda,sa Stanice s paketom u ruci,u tramvaju,na putu prema stanu,u glavi se roje misli.Mati je morala ustati rano i pržiti peksimete kako bi ovako topli stigli u Sarajevo,ili ni oka nije sklopila cijele noći,prezajući da ne prespe.U kakvom su sanjivom stanju,ona i otac,sve te mirođije slagali u skrivene kutke kartonskog sanduka,da se sve utvrdi kako ne bi iskočilo iz dobro smišljenog sklopa,da sos kojim je preliveno meso ne nađe hljeb,a onda,na biciklu,otac odlazi na Autobusku stanicu da taj s ljubavlju pripremljen paket preda posadi autobusa.U mislima mi stari špohret u kuhinji na kojemu se sve to tiho krčkalo.Hodam po avliji stare očeve kuće u sjeni guste odrinje,smijem se sa roditeljima,onda odlazim na Bregavu,mokar sam,osvježen,čio…Stolac se sa svojim ljudima,kućama I baščama rasprostire po čitavom tramvaju,zalazi u svaki njegov kutak.Strop tramvaja odlazi nekuda u nepovrat,a zamjenjuje ga plavo stolačko nebo,a da Sarajlije koje se sa mnom voze nisu ni svjesne mojih odlepršalih misli i izgubljena pogleda,niti radosti i sreće skrivene u kabastom kartonskom sanduku kojeg ljubomorno držim za kanap kojim je povezan.Oni ne znaju da ću ja uskoro imati najdraže goste za stolom moje male studentske sobe u Dobrovoljačkoj 68,i da će mnoga draga usta utoliti glad i žeđ.Dragan I Neko,stalni podstanari ove sobe i moga srca,pomoći će u sortiranju “namjernica”,i sva trojica ćemo radosno dočekati Bracu,Iću,Duška,Zizu,Senada,Milana…
A iduće sedmice-opet isto:druženje u nekoj drugoj sobi,iće,piće,sjećanja,priče,Stolac…
Ja i danas osjećam neku vrstu ljubavi i zahvalnost prema tom stolačkom autobusu koji nam donosio toliko radosti,a koji i dan-danas gazi istim stazama noseći pakete nekim mojim novim Stočanima.Oduvijek je to bio autobus plemenitih namjera.reda je,zato,ovdje da pomenem i drage ljude koji navigaju njime i bez kojih bi njegova časna namjera bila neizvodljiva.Čedo,Šuko,Mitar,Began,Žara,Efendija,Ejub,Vuko,Hasan…i mnogi drugi i dragi.I svi oni opet imaju neke svoje čari.Šuko,za kojega slovi da je nekada “pod gasom”,još nikada nije paket koji je upućen u Sarajevo predao nekome u Konjicu.Uz to,veliki je šaljivdžija.I ne izbjegava šale na svoj račun.Za zasmijavanje putnika u autobusu,kako bi put prošao brže,pravi majstor je i Efendija Haračić,šeret par ekselans:kažu da oni koji ne podnose vožnju i skloni su povraćanju,nikada to,kada je on na liniji,nisu stigli učiniti od smjeha.
I tako redom.
Naravoučenije:zasigurno da u našim uspjesima po sarajevskim školama,našim izrastanjima u inžinjere,ekonomiste,ljekare,profesore,pravnike,makar neki udio ima i pomenuti autobus i ovi plemeniti ljudi koji časno izvršavaju svoje zadatke.I prevoze ljubav.
23.6.1990.
Izvor:Iz stolačkog teftera(Stolac 2008.)