Zašto ne znamo iskoristiti fenomen srednjnovjekovnog vjerskog dualizma, jer je naša zemlja bila centar heretika  –  Osim pjesnika Maka Dizdara bogumilski stećci (nažalost) ne fasiciniraju Bosance, a to su grobovi naših- predaka !

                                    Oduvijek je naša Bosna i Hercegovina bila  neobična i osobena zemlja u evropskom mozaiku  vjera i naroda. Ovoga puta njenu osobenost vidimo u srednjevjekovnom (dualističkom) vjerskom učenju i nadgrobnim spomenicima (stećcima) toga doba, koji su mnogi označili fenomenom jedinstvenim u evropskom okruženju. Ali,prvo da pojasnimo vjerski dualizam toga doba koji je zahvatio i našu Bosnu

Svima je poznato da se kršćanstvo/hrišćanstvo, kao druga monoteistička religija, pojavilo na prelazu iz stare u novu (gregorijansku) eru, znači, prije dvije hiljade godina.Svakako da ne treba podrobnije objašnjavati osnovne postavke te religije, pojavu Isusa i njegovih sljedbenika (apostola) širenje nove vjere po  Rimskom carstvu i ostalim područjima tadašnjeg svijeta. Ali, samo nekoliko stoljeća poslije pojave kršćanstva, u staroj Perziji se javlja vjeroučitelj po imenu Manes, tvrdnjom da da su se sveštena lica izuzetno obogatila na račun vjernika i da su napustila ideologiju i moralne principe iz vremena prvih apostola.Manes je tako počeo propovijedati postojanje carstva duha i duše (dobra)  odnosno carstva vidljivog svijeta (mraka i zla). Znači, uvjeravao je da postoje dva boga između kojih se, u cijelom kosmosu ali i čovjeku, odvija stalna borba između  dobra i zla, duha i materije, svjetla i tame.Bog Dobra,prema Manesu, zvao se Mitra, a Bog Zla Lucifer, odnosno Džavo ili Sotona.

Manes je, na primjer, tvrdio da je svrha postojanja čovjeka, da čitav  život podredi stalnoj borbi za oslobađanje svoga duha iz tjelesnih okova, odnosno da mora suzbiti svoje tjelesne potrebe jer one proizvode zlo.

U razdoblju od 3.do 6. vijeka nastale su brojne  kršćanske sekte slične učenju Manesa (maniherstvu) što je bila posljedica burnih ideoloških borbi unutar crkve ( “pavlićani” u Armeniji, “albižani” u Mediteranu, “masalijani” u Maloj Aziji) i mnoga druga učenja.

Ali, vratimo se Manesu i njegovom učenju jer je na tim temeljima  poniklo i dualističko vjersko učenje naše srednjovjekovne Bosne.

Učenje Manesa je našlo brojne pristalice među ranim kršćanima i u kratkom razdoblju raširilo se po mnogim zemljama Sredozemlja, sve do Italije i Francuske. U uslovima robovlasničkog poretka potlačeni su u njenu nalazili odgovore na pitanja iz realnosti svoga svakodnevnog života.Svakako da to zvaničnoj crkvi nije odgovaralo, jer je gubila uticaj i prinadležnosti od vjernika i zato je na sve načine vodila oštru borbu protiv dualista, smatrajući ih hereticima (otpadnicima, nevjernicima ili krivovjernicima). Ali,vjerski dualizam crkva nije mogla brzo i lako spriječiti jer se “kao korov” širio tadašnjim svijetom.

Svratimo u tadašnju Bosnu. To je vrijeme vladavine Rimljana kada je bilo prisutno, vjerovali ili ne, čak 40 raznih vjera odnosno božanstava i bogova. Stiže sedmi vijek i  Slaveni koji su takođe bili mnogobošci, a katolički( iz Franačke države) i pravoslavni misionari (iz Vizantije) dolaze mnogo kasnije. U taj međuprostor, u nepristupačna bosanska i hercegovačka brda, “ubacuje” se dualistička hereza koja u  tolerantnoj Bosni nalazi sigurnu zaštitu ispred surovih katoličko- pravoslavnih misionara.Zato se može slobodno konstatovati da srednjovjekovna Bosna vjerski dualizam prima “iz inata”. I ne samo da u tadašnjoj Bosni ima mnogo dualističkih sljedbenika, nego heretici iz cijele Evrope već od 12 vijeka u njoj nalaze sigurno utočište,naročito iz dalamatinskih i talijanskih gradova. To bosanskoj herezi daje nove dimenzije i smisao, a u izvjesnom smislu je internacionalizira, tako da Bosna postaje najpoznatije heretičko središte i utočište tadašnje Evrope. Jer, u malo mjesto Mile (danas Arnautovići) kod Visokog, stižu heretici iz cijele Evrope, tu se održavaju sastanci, druženja, usvajaju strategije kako se suprotstaviti i odbraniti od napada katoličke i pravoslavne crkve.

                                                 SKROMNOST PRIJE SVEGA

Nije na odmet istači još nalo pojedinosti o bosanskim hereticima koji su sebe obično nazivali “dobrim krstjanima”, a svoju vjeru “vjera bosanska”, nekada “naša vjera” ili “naš zakon”.Nisu gradili vjerske odnosno crkvene objekte,ali su svoju organizaciju zvali “crkva bosanska”, a vjerske skupove održavali  na otvorenim prostorima, pored izvora rijeka, na proplancima ili u skromnim kućama, tkz.hižama.

Ono što ni  njihovi najveći protivnici nisu mogli poreći, bile su njihove opšteljudske vrijednosti. Vjera im je nalagala da budu krajnje pravični i pošteni. Najstrože su osuđivali gramzljivost,pohlepu, nepoštenje…Bili su skromni, a zadovoljavali se nanužnijim stvarima. Višak su dijelili sa onima koji su od njih imali manje, bolesnim i ubogim. I u ishrani su bili umjereni. Stariji vjernici nisu jeli hranu životinjskog porijekla: meso, jaja, sir, mlijeko itd.Uz to su se klonili svakog sjaja, bogatstva, odlaska na javna mjesta ( kafane). Izbjegavali su i tjelesna uživanja, čak i brak, a ako bi se ipak odlučili na ženidbu,to su obično činili – uslovno.Ta kategorija bosanskih heretika odnosno bogumila činila je red  tzv. “savršenih” i oni su vodili strogo asketski život, često vrijeme provodeći u samoći, obavljajući molitvu četiri puta dnevno.

Druga grupa vjernika je činila  većinu  i nije bila dužna pridržavati se strogih bogumilskih pravila. Oni su se nazivali “mrsni” i mogli su jesti sva jela, ženiti se i udavati, stjecati bogatstvo, ali su pod starost  biti u svemu umjereni. Ali, morali su se pridržavati osnovnih ljudskih  vrijednosti: biti pošteni i pravični, ne činiti drugima zlo, braniti svoju čast, dostojanstvo, porodicu i domovinu- Bosnu u Hercegovinu.

Iako nisu gradili  objekte i priznavali kršćansku crkvenu organizaciju, na čelu bosanskih bogumila stajalo je najugledniji član zajednice kojeg su zvali “djed ili did bosanski”. Njegova dva pomoćnika bili su “gost” i “starac”, a ostale starješine zvali su  “strojnici”i bilo ih je 12. Do tih položaja dolazili su mukotrpno, s puno životnih odricanja, jer su samo najbolji  mogli  stati na čelo bosanskih bogumila.

Bogumili su imali i svoje vjerske knjige.U njima su govorili o borbi dobra i zla, sukobu svjetla i tame, o kaznama koje čekaju one koji se ogriješe o Boga  i ljude.Sačuvani su primjerci bogumilskih romana, epova, basni, poslovica što predstavlja bosansko srednjevjekovno umjetničko i književno blago.

Potrebno je istači da je bogumilsku vjeru u Bosni slijedio gotovo sav njen narod,jer je to bila zvanična vjera srednjovjekovne Bosne.To nije trpjela kršćanska Evropa su bogumili odbacivali autoritet rimskog pape i pravoslavnog patrijarha. Zato   su 4 puta preduzimani surovi krstaški ratovi na bosanske bogumile.Vjerski ratovi su bili samo izgovor jer su,ustvari, htjeli pokoriti zemlju Bosnu. To je trajalo sve dok je postojala srednjovjekovna bosanska država, do 1463.godine.Poznat je čin izlaska bana Kulina iz bogumilske vjere i prihvatanja katoličanstva, na Bilinom polju kod Zenice 1203.godine, pre papinim izaslanikom, ali i otkazivanja narodne poslušnosti banu Ninoslavu, jer je postao katolik.Rimska kurija (Vatikan) pokreće križarski rat protiv Bosne,ali je narod, predvođen banom, pružio žestok otpor i Bosna je spašena.

                                                   GROBOVI NAŠI PREDAKA

Najzanimljivija i najznačajnija pojava u umjetnosti srednjovjekovne Bosne su nadgorbni spomenici.Svojim oblicima, umjetničkim sadržajima, monumentalnosti i okolnostima nastanka, oni predstavljaju fenomen koji odavno skreće pažnju svjetske naučne javnosti.Do sada su napisane obimne knjige, doktorski radovi, održana naučna savjetovanja, snimljeni filmovi, ali ipak o tom bosanskom fenomenu nije sve rečeno.

Ne treba se tome čuditi jer u povijesti ćovječanstva nadgrobni spomenici imaju izuzetnu vrijednost. To je najautentičniji, a često i jedini materijalni dokaz postojanja, načina života,kulta sahranjivanja,društvene organizacije, kulturnog, materijalnog i proizvodnog razvoja. Jer, sa grobalja i nadgrobnih spomenika čita se historija ili najveći dio jednoga  ili više naroda  na određenom prostoru.

 U srednjevjekovnoj Bosni ti su se nadrgobni spomenici različito nazivali. Najčešće s t e ć c i, ali i mramorovi, kami (kamen) bilizi, mašeta, svatovska, kaurska ili grčka groblja, a od 15.vijeka i dolaska Osmanlija –nišani.Po pravilu su bili smješteni na blagim uzvisinama, pored obala rijeka, u blizini izvora i puteva. U Bosni i Hercegovini je evidentirano više od 2.000 lokaliteta nekropolskih stećaka, ali  sada je to znatno manje jer su mnogi odneseni,porušeni, stradali u ratnom vihoru  bh.rata.

Nije na odmet pomenuti mjesta gdje su postojale brojnije bogumilske nekropole. To su sela Vlađevine i Oprašići kod Rogatice, Humsko kod Foče, Kravice kod Bratunca, Kruševci kod Sokoca,Č aljigovići kod Olova, Radimlja i Opličići kod Stoca, ali najbogatiji su ukrasi na stećcima u selu Zgošća kod Kaknja.

Klesari su obično ostavljali svoja imena (Semorod, Miogost, Grubač, Radoja) a svaki simbol je imao određeno značenje. Tako je crtež jelena značio besmrtnost, zmija- smrt, palma – pobjedu. Veoma su česti bili crteži mača, luka, strijele, ribe, goluba, a naročito simbol otvorene šake što je vjerovatno značilo bogumilsku širokogrudost i dobroćinstvo.

U bosanskom narodu toga vremena  je bilo ukorijenjeno vjerovanje da stećci mogu biti veoma ljekoviti odnosno blagotvorni. Naime, vjerovalo se da da mogu pomoći nerotkinjama. Takva žena je morala sa određenog stećka nastrugati prašinu, koju bi trebala razmutiti sa vodom i popiti. Ili, oni koji su imali bolesne oči, prah sa stećka bi stavljali na oblog i povezivali oči.Bilo je rašireno i vjerovanje da stećci pospješuju plodnost stoke. U određeno doba godine, takvu stoku bi potjerali tri puta oko bogumilskog groblja ili nekog određenog strećka.

Postojalo je i vjerovanje da će grom udariti, ili će se pojaviti veliki pljusak (tuča) ako se dira ovo kamenje. Možda je i to vjerovanje mnoge stećke spaslo od propadanja.

Postoji još mnogo legendi, objašnjenja i naučnih rasprava šta su, čiji su, kakve poruke su ispisivali njihovi autori i klesari. Oduševljen  oblicima, porukama i fenomenom bosanskih stećaka, pjesnik Mak Dizdar je sačinio čitavu zbirku stihova (Kameni spavač).

S obzirom da su kompetentni  naučni stručnjaci i umjetnici bezbroj puta tvrdili da Bosna ima nešto osobeno što prelazi u sfere evropskog fenomena, s razlogom treba postaviti pitanje i upitati mjerodavne: zašto naš odnos prema stećcima ne uskladimo prema značaju u našoj pa i evropskoj prošlosti. Treba učiniti sve da s t e ć c i  dobiju dostojno mjesto u našem i evropskom umjetničkom naslijeđu. Kod našeg čovjeka treba vratiti poštovanje, spoznaju i svijest prema tim spomenicima kako bi stećci ostali uspravni, zauvijek. Nekoliko desetaka stećaka je preneseno i izloženo u i ispred Zemaljskog muzeja u Sarajevu, ali smatramo da je to nedovoljno u odnosu na značaj koji trebaju imati u našem i evropskom naslijeđu. Da li naši turistički poslenici i u tome mogu biti agilniji, ali i komercijalniji ?