Petak, četvrti septembar 2015. će ostati trajno obilježen u historiji Bosanskohercegvačke kolonije u Norveškoj i Skadninaviji!
Taj datum nosi posljednji broj lista «Bosanska posta», koji je dvadest godina bio glavno izvoriste informacija o zbivanjima među našima u zemljama ovoga dalekog sjevera!
Istovremeno, taj posljednji broj je i jubilarni, njime je trebala biti obilježena dvadeseta godišnjica izlaženja ovoga lista!
Autor ove bilješke je bio stalni suradnik od samoga početka! I jedino je bitno dodati da je bilo veoma časno biti dio ekipe koja je svih dvadest godina brinula da važne informacije dođu do čitalaca u Skandinaviji. Naročito za one koji su bili, zbog neznanja jezika, uskraćeni za bitne iformacije o zbivanjima i u domovini a i u zemljama domaćina. Posebno onih koji se tiču njihovih prava i obaveza!
Bosanska pošta je svih ovih godina bila više od novina. Bila je svojevrsno okupljalište svih Bosanca i Hercegovaca koji su, silom rata, raseljeni po svim merdijanima. Istovremeno, Bosanska pošta je bila i svojevrsni most sa domovinom. Sada je sve to postalo historija i uspomena!
Ideja o listu je rođena u izbjeličkom prihvatilištu Høtrop fort! List se štampao u mjestu Mysen, par sati vožnje jugoistočno od Osla! Prva adresa redakcije je bio muzej, spomen soba štamprastva, gdje su bila smještena sva stola i posuđeni kompjuter, tadašnja imovina redakcije!
Pismo na kojem je štampan prvi broj je bilo samensko pismo – pismo manjinskog naroda sjeverne Norveške Sama (Laponaca ili kako ih nazivaju Eskima). To je zbog toga što na tadašnjem kompjuteru nije bilo naših slovnih znakova. U pismu Sama postoje 3 od pet naših znakova, a preostali su pravljeni ručno.
Prve godine izlaženja list je bio mjesečnik, a od 1996 – list je izlazio svake druge sedmice!
Svih dvadest godina list se prodavao isključivo putem pretplate, novina je bila prodata čim se pojavila iz štamparije! Tako da nije bilo neprodatih novina ili remintende! Od 1998 je bilo pokrenuto i izdanje za Švedsku, a 1999 za Dansku!
U svih dvadest godina u ovom listu je svoje tekstove objavilo više hiljada autora! Svake godine u novini su izlazili tekstovi i fotografije najmanje 300 autora!
Ova novina je svake godine birala sportistu godine. Birani su putem ankete među čitaocima, pa je na osnovu toga sportistu godine proglašavao poseban žiri. Ove godine, jubilarne, sportist godine je bila Alma Hasanić, rukometašica ekipe «Larvika»! Najviše dobijenih priznanja zaredom je imao Zlatan Ibrahimović!
Bosanska pošta
Jubilej i oproštaj
Dževad Tašic, bosanska posta
Ne može bez sentimenta! Uz tekst fotografija koja priliči trenutku: urednik Bosanske pošte s leptir mašnom i u svečanom odijelu, mada slavlja neće biti, niti će se, kako bi to bio možda red, na nekoj svečanosti, s puno uglednih zvanica, dodijeljivati zaslužena priznanja.
Sve prema vremenu i mogućnostima!
Ali i bez ceremonija i uparađenih zvanica trenutak je velik i svečan:
20 je godina od prvog broja Bosanske pošte!
Čestitam nam jubilej!
Kao na nekakvom malom ostrvu čestitosti, susretanja, međusobnog uvažavanja i korektnosti, u vremenu kad su sve vrijednosti poništene u ovih 20 godina trudili smo se da pravimo list koristan za nas u izbjeglištvu i list koji će se rado čitati! Nismo manipulisali ni informacijama ni ljudima, niti smo dozvolili da se naše stranice koriste za sijanje mržnje ili primitivno pljuvanje. Naš je put bio upravo obrnut: lijepa riječ, dobar tekst, stručnost, respekt i poštovanje!
Pomagali i djeci i starijima koliko smo najviše mogli. Približavali našu domovinu i njenu kulturu i kulturu i tradiciju zemalja u koje smo prispjeli. Radili smo za naše zajedničko dobro. Bili, nadamo se, solidan kanal komunikacije sa domovinom i vlastima zemalja u kojima smo se obreli. Ljudi su to prepoznali i cijenili i – pretplaćivali se.
Bilo je ogromno zadovoljstvo sakupljati oko Bosanske pošte u zla vremena toliko mnogo čestitih i pametnih ljudi i na koncu okupiti našu najveću čitalačku bosankohercegovačku familiju u Skandinaviji! I šire – od Holandije, Njemačke, Francuske, Austrije, Švajcarske, preko Velike Britanije, do Kanade i Amerike, Australije i Novog Zelanda, pa i do naše Bosne i Hercegovine.
Na mnogo šta bih mogao i morao biti ponosan zbog Bosanske pošte, ali mi se čini u ovom svečanom času najvažnije to što nas je na ideji Bosne, mira, demokratije i zajedništva, u vremenu općeg rastakanja svega – zemlje, razbijanja familija, prijateljstava, komšiluka, rasturanja po bijelom svijetu – ona okupljala, sve, bez razlike i na vjeru i na naciju i na politička uvjerenja. Dobrovoljno i s radošću.
Počeo sam sa Uzeirom Bukvićem, Halidom Rifatbegovićem (Norveška), Miroslavom Prstojevićem (Beč), Kemalom Kurspahićem (Washington – USA), Mehmedom Husićem (Sarajevo), Marijanom Droždjek, Predragom Karišikom (Norveška), Harisom Kulenovićem (Sarajevo), Milanom Anđelićem (Norveška), Vesnom Čengić (Stockholm), Trond Degnes (Norveška), Danialom Tašićem,
Fahrom Konjodžićem (Norveška), Mirkom Šagoljem (Moskva), Zijom Dizdarevićem (Sarajevo), Spasojem Perovićem (Banjaluka) Branislavom Boškovom (Beograd), Darjanom Zadravecom (Zagreb), Sjolvor Fjeldvær, Seadom Hambiralovićem (Norveška), Anesom Čustovićem (Norveška), Nedimom Bravom (Norveška), Fazlijom Hebibovićem (Norveška), Jagodom Inom Bilić (Norveška), Jasminom Mulalić (Norveška), Geir Nurman, Henning Sætra, Ismetom Salahovićem (Norveška)… – prenosim imena samo iz prvog i drugog broja… Već na kraju 1995, bilo je 70 potpisnika u listu! S prvim brojem u 1996. pridružili su nam se Branko Tomić i Fikret Tufek, dvije godine kasnije oni su vodili naše švedsko izdanje.
Naše kolege i prijatelji u izbeglištvu u Skandinaviji, evropskim zemljama i SAD, iz BiH i drugih centara bivše Jugoslavije su rado prihvatile saradnju u Bosanskoj pošti. Među njima i mnoga značajnija imena bosanskohercegovačkog novinarastva, književnosti, univerzitetski profesori, političari, ambasadori, intelektualci… Godišnje je u prosjeku 300 autora potpisivalo tekstove, fotografije i druge priloge. Na takvom saradničkom nivou i na takvoj širini saradnje mogli bi nam pozavidjeti i mnogo veći listovi.
Nije naravno bez značaja ni to da je Bosanska pošta, što u stalnom radnom odnosu, što u stalnom honorarnom statusu u ovom vremenu upošljavala na desetine ljudi. A naša velika vrijednost su bili i dopisnici-amateri, njih na stotine u ovih 20 godina, iz gotovo svakog dijelića Skandinavije i šire gdje smo se nastanili. Stekao sam kroz tu saradnju brojne poznanike i iskrene prijatelje, a među njima je jedan broj i onih s kojima se nažalost nikada nisam sreo, niti ”uživo” vidio, jer drugujemo i ljudujemo samo putem telefona ili interneta.
U ovih 20 godina nikad nismo uspjeli sakupiti saradnike u redakciji, a tako smo željeli, pa ipak smo odlično funkcionisali, gotovo kao tim koji diše jednim plućima i ima jedno srce!
U ovom svečanom času se moramo sa zahvalnošću sjetiti i svih onih koji su ostavili dubok trag u listu, a kojih više nema među nama.
A nije ih, nažalost, mali broj! Mogao bih, možda i trebao, ali ne želim jer mi je jako teško izdvojiti bilo koga. U ovom času moje misli su sa svakim od njih i beskrajno sam im zahvalan.
Ima dosta razloga zašto je donesena odluka da ovaj broj, kojim obilježavamo 20 godina bude i posljednji broj naše Bosanske pošte (nešto o tome ste pročitali i na prvoj strani). Ali je najvažniji jedan – nema više novca!
Nije bilo lako odlučiti se, to možete pretpostaviti, ali nije bilo druge!
Teško je bilo obezbjeđivati uslove za izlaženje Bosanske pošte u ovih 20 godina, a da ni plate, niti i jedan honorar nikad ne kasni, da svaki račun bude na vrijeme plaćen. O tome sam vas redovno obavještavao na početku svake godine izlaženja. Ali da podsjetim: od davne 1999. Bosanske pošta je jedina novina ove vrste koja se samofinansira u Švedskoj i Danskoj, a sve do ove godine primala je minimalnu, ali za nas važnu, materijalnu podršku u Norveškoj. Iz budžeta za 2015. je, međutim, jednostavno izbrisana pomoć useljeničkoj štampi.
Bez ikakvog obrazloženja. Nije nam bilo pravo, naravno, ali zahvalni smo norveškim vlastima i mnogim norveškim, švedskim i danskim institucijama na izvanrednoj pomoći i saradnji u svih ovih 20 godina.
Nismo se predali. Željeli smo sačuvati list. Kucali smo na mnoga vrata, dobijali svuda komplimente, ali nažalost ne i konkretnu pomoć.
I moralo se odlučiti na najteže!
Ova odluka će, znam, najviše pogoditi najstarije i najvjernije čitaoce kojima je Bosanska pošta bila godinama, ako ne jedino, ono svakako drago štivo. Mnogi imaju i ljubomorno čuvaju sve brojeve.
Žao mi je, dragi prijatelji, želim vam se izvinuti i iskreno zahvaliti na dugogodišnjoj vijernosti.
Želim se zahvaliti svim čitaocima kroz ovih 20 godina u Norveškoj, Švedskoj, Danskoj, Finskoj, evropskim i prekomorskim zemljama:
Hvala vam na povjerenju i podršci!
Nadam se da ćete imati razumijevanja i za ovaj naš posljednji korak i pomoći nam kako budete mogli.
Hvala svim norveškim, švedskim i danskim kolegama i prijateljima koji su nas nesebično bodrili i podržavali sve ove godine i to čine i danas.
Hvala našim organizacijama – udruženjima i klubovima, bh. diplomatama koji su ovih godina službovali u Skandinaviji.
Hvala brojnim poslovnim partnerima, oglašivačima, sponzorima naših akcija. Među njima posebna zahvalnost PlivitTrade, Globtour, Adriatic buss i drugima koji su nesebično podržavali list i brojne akcije u njemu.
Koristim se ovom posebnom prilikom da se zahvalim mojim prvim saradnicima i prijateljima Branku Tomiću i Fikretu Tufeku, koji su svo svoje bogato znanje, iskustvo i nebrojene sate rada ugradili u Bosansku poštu.
Hvala i svim dosadašnjim članovima redakcije i svima koji su svojim prilozima doprinosili da Bosanska pošta bude to što jeste.
U “prethodnom životu”, onom do rata i izbjeglištva, radio sam dosta važnih poslova kao novinar, urednik i izvršni direktor za nova izdanja u našem ondašnjem “Oslobođenju”; nosio u ratu glavu u torbi radeći sa kolegama “nemoguće” – izadavli smo “Oslobođenje” i pod grantama, snajperima, u razorenom objektu uspijevali da ono svaki dan dolazi do ljudi gladnih hljeba i novina u opkoljenom Sarajevu; u vrijeme Olimpijskih igara 1984. uređivao sam zvanično olimpijsko glasilo; obavljao sam sedam godina i značajne dužnosti u politici. Ne mogu se požaliti, zapravo s ponosom se uvijek sjetim tog mog “prethodnog života”.
Ali Bosanska pošta je ono najvažnije što sam u životu radio!
Ona je od ideje do dana današnjeg ono u šta sam ugrađivao svo svoje znanje, iskustvo, snagu, svo svoje vrijeme… Život – bez ostatka!
Došlo je vrijeme da Bosanska pošta ode u sjećanja i u istoriju.
Naći će i u jednom i u drugom mjesto koje zaslužuje.
Tacno.net, pripremio Fahro Konjhodzic