Kao da je sišla sa slikarskog platna.Ispod tankih lukova od obrva trepću dva krupna cvijeta očiju…Njeno njegovano,nježno lice uramljuje crvenkasto-crna kosa moderne frizure.Nos izvajan,prav,lijep…ženski!Tek,te usne,uvijek svježeg ruža boje jagode…i kada su sklopljene ne šute.I one kazuju o ljepoti.
I izgledom i ponašanjem je Sarajka.
Ljepotica.
MELIHA.
Otvori oči:gleda Sarajevo.Zatvori oči:opet vidi Sarajevo.Ona je šćer Starog grada.Djevojčica Miljacke.Prije četrdeset godina zaplakala je za ljepotom Sarajeva.Meliha.Djevojka.Žena.
Ni pomišljala nije da nekamo ode kada je njen grad trebao postati rana,i kada je postao rana.Krv grada su ljudi.Ljudi su grad.Krv i tuga.Meliha je ostala da prkosi,i da preživi,boreći se za svjetlost u mraku.
Rat ju je zatekao na Dobrinji,u jednom dijelu naselja kome su strijeljali uzletišta.Tu će Meliha započeti u svoju borbu protiv mraka.Uz nju je i njena majka stara dobra Ferida-hanuma,iz čijih blagih očiju zračila je dobrota,sva dobrota ovog dunjaluka.Šćer će brinuti o majci,o kući,o đacima,o čistoći bolesničkih čaršafa i,ako stigne,o sebi!
O majci i šćeri ima priča ovakva:
Za staru i bolesnu majku Meliha je spremala doručak od onog od čega je mogla pripremiti doručak u bezvodici,u bestrujici…a ona je trčeći kroz kišu granata odlazila u vešeraj,gdje je prala krvave čaršafe od ranjenih boraca.Njene vrijedne ruke su ispirale krv,bijelile tkaninu i peglale je kako bi u mirisnu i čistu posteljinu lijegali gazije koji su krvarili za njen i njihov grad.Meliha je brinula i o đacima u ratnoj školi,skupljala knjige,sveske,olovke,bila je učiteljica-bila ratni bibliotekar sa bogatim iskustvom iz Narodne i univerzitetske biblioteke…Borila se na svoj način.Nije mogla i nije htjela sjediti prekrštenih ruku.Čim bi posao završila trčala je nazad,maji Feridi.
„Majko,zašto nisi uzela lijek?“
„Šćeri moja,ako bude vijeka,bit će i lijeka!“- odgovarala je majka svojoj jedinici i brinula je.“Ako ti umrijem,šćeri,kako ćeš mi sama?“
Šćer bi zagrlila majku onako kako se može samo majka zagrliti,a onda bi,ljubeći je,izustila da ne brine dok ona brine.I znala je Meliha reći ovo:“Još ćeš ti,mila moja,poživjeti,ako Bog da,zajedno ćemo dočekati slobodu!“
Šćer i majka su bile jedna drugoj sve u ratu.Svojom beskrajnom ljubavlju majka će pomagati šćeri da istraje u borbi protiv mraka,a šćer je,kako to dolikuje pravoj šćeri,brinula o majci.
Uz sve,Meliha je svojim izgledom i urednošću prkosila ratu.Kako?Poslušajte našu priču do kraja.
Od granata bježalo se u sklonište.Meliha je vodila svoju bolesnu majku.Drugi su nosili sa sobom dragocjenosti u stvarima i papirima,a Meliha je sklanjala nešto najdragocjenije-majku!I nije išla svakakva u podrum.Dok je majka Ferida bila prekrivena uvijek čistom mahramom,njena šći je imala uvijek svjež ruž na usnama.
„Živa i zdrava mi bila šćeri,ali ne ideš valjda na korzo?!-našalila bi se majka na raćun Melihine besprijekorne urednosti.
„Ako se šta desi,gluho bilo,da ti i tada budem lijepa“!-Uz osmijeh kazala bi Meliha.I tako,ona je znala razveseliti majku.
Početkom druge ratne godine,Meliha će ostati bez majke.Preseliće na Ahiret.Meliha nastavlja,sama,borbu za život.Borit će se za čist čaršaf,za toplu učionicu u ratnoj školi,za knjigu koja nije smjela izgorjeti u vatri,za mrvice kruha,za suhu grančicu na kojoj će podgrijati ručak od riže i,borit će se za kanister vode!
Taj nesvakidašnji prizor zabilježiće i kamera u rukama stranog fotoreportera:Ljepotica zaprćena kanisterima punim vode!
Četiri kanistera u dvije Melihine ruke.
Osmijeh na licu.
Ruž na usnama.
Maliha.Sarajka.
Sarajka je i svojom ljepotom branila i odbranila svoj grad.
Da,ova priča o Melihi je priča o Sarajkama-ljepoticama.
Pred njihovom ljepotom,mrak je nemoćan.
