Alija (Ahmeta) Maksumic-Pašanovic 1923-2015

dedoalija3

Ovo je prica o jednom ponosnom Bosnjaku i nasem sugradjaninu rahmetli  Aliji Maksumicu. Clanak je objavljen u “Preporodu” a potpisiva ga Alijin unuk Dino ef.Maksumic. Mnogi od nas su poznavali Aliju, ali iz ovoga teksta cemo saznati dosta pojedinosti iz njegova zivota. Molim Allaha dz.s., da Alijinoj dusi podari rahmet i smiraj u dzenetskim prostranstvima.

Alija (Ahmeta) Maksumic-Pašanovic je roden prije 93 godine u zaseoku sela Gradska, na Mehkoj Dubravi, u Ljubuškom. Tu je proveo vecinu svog života, ne racunajuci hidžru u nesretnom ratu. Narod ovog kraja je živio od uzgajanja stoke te proizvodnje i prodaje duhana. Tako i rahmetli hadži Alija, koji je svoju dušu teslimio Gospodaru svjetova 22. jula tekuce 2015 godine. Otišao je sa ovoga svijeta mirno i tiho, bez patnje i bolova u svojoj kuci i prisustvu svojih najmilijih.

Ali, svoj dunjalucki život, hadži Alija nije živio mirno, tiho i povuceno. Bio je sušta suprotnost navedenim epitetima.

Uvijek je bio prvi i u svim radnim akcijama od izgradnje seoske infrastrukture, asfaltiranja puta, preko uvodenja struje i telefona, te naravno izgradnje džamije. Bio je voda mnogim akcijama, teški radnik-udarnik. “Da nije bilo Alije i njegovog motora, nikada asfalt ne bi došao” je svjedocanstvo jednog od ucesnika i aktivista radnih akcija sa pocetka osamdesetih godina prošlog vijeka. Njegove simpatije doživotno bi stjecali mještani koji su besprijekorno financijski i fizicki ucestvovali u radovima.

Nije bio tih i miran ni u odbrani najvecih svetinja dini-islama. O tome svjedoce mnogi dogadaji.

U velikom dijelu Hercegovine je ostao upamcen po dogadaju od 27.07.1963. god. sa Šišan polja ili Hajvaza, ispod Bjelašnice, gdje se svake godine održavao narodni teferic. Na toj lokaciji su mještani Gradske imali svoje posjede i kolibe i ljeti su izgonili svoju stoku tražeci za njih bolju nafaku.

Na tefericu, neki nemuslimani, u alkoholiziranom stanju su u svome šatoru pjevali blasfemicne pjesme, vrijedajuci islam, kabu, muslimanke… Tog dana Alija je odlucio uci u narodnu predaju kao neko ko takvo ponašanje nije tolerisao. U šator je ušao sam, želeci udjeliti “nasihat” i bez mnogo rijeci, ali sa adekvatnom sohom, osuditi takvo ponašanje. Lomio je leda i kosti, kidao mišicna vlakna, bacajuci u besvijest, jednog dvojicu, trojicu, cetvoricu…. neki se kunu osmoricu nevaljalaca. Medutim, sam ušao, sam pao. Drugi su ga savladali i sa leda, kukavicki, noževima nasrnuli na njega i nanijeli mu teške povrede. Mnogi ocevidci dogadaja se i dan danas cude kako je, nakon višesatnog krvarenja i nošenja sa planine u Tarcin a zatim teretnim vozilom “balvanašom” do bolnice u Sarajevo, uopšte ostao živ.

Valjda je iskren iman u Jednoga Boga, namaz kojeg nije propuštao, post kojeg je postio od djetinjstva do duboke starosti, kurbani koje je 6-7 decenija klao i druga dobra djela bili zaštita Milostivog i garant za opstanak života i zdravlja.

Nije to prvi put da je Alija pokušao na svoj nacin objasniti šta valja, šta ne valja. Kao mladic, nakon 2. svjetskog rata daleko od kuce je radio za koru hljeba. Upravitelj zajednicke spavaonice, krupan momak, pun snage i bezobrazluka, imao je ružan obicaj da radnike budi uz psovke najmilijih, majki, sestara… Alija mu je rekao da to ne cini. Sljedeceg jutra se nemila situacija ponovila. Alija je skocio da psovacu procisti tijelo i duh od bakterija i virusa ružnih rijeci. Željezne vile su proletjele tik uz prsa upravitelja i zabila se u vrata.

Desetak godina poslije, u danima vaganja duhana, Alija je svoje denjke ostavio u duhanskoj stranici. Dugo se cekalo na red, vaganje i procjenu duhana-žutog hercegovackog zlata. Oko ponoci Alija se vratio do svog duhana, našavši neku ženu kako sjedi na denjcima, što i nije predstavljalo neki problem za duhan, ali za Aliju itekako jeste.

Alija je doticnoj uputio kritiku, na njemu specifican nacin, što se ostalom narodu nije nimalo svidjelo. Njezini skociše da Aliji održe odgojnu lekciju zvanu. Pribijen uz cošak, sa nekom od denjka odvaljenom daskom, nije imao mnogo šanse sa mnogobrojnijom duhanskom družinom. Medutim, upravitelj od prije jedne decenije zavika: “ostavite ga, Bogami ce vas sviju pobiti”. Ipak su željezne vile, ocistile dušu i dostavile dugotrajnu poruku.

Alijine metode promjene ponašanja kod ljudi nisu bile najhumanije, ali ucinkovite izgleda jesu, kao i sljedeca:

Bio je marljiv zemljoradnik. Kupovao je zemlju gdje god i kad je god mogao. Radece na jednoj od svojih parcela nadomak Ljubuškog otišao je u obližnju prodavnicu da kupi jelo. Izabrao je veci juneci konzervirani gulaš. Prodavac, “musliman” iz muslimanske porodice, nažalost teški komunista, divovskog tijela dobaci: “Alija, hoceš li krmeci?”.

Alija ga je pozvao van radnje i ponavljanje sugestije, što je doticni i ucinio. Ustvari nije u potpunosti. Izašao jeste, ali nije stigao ponoviti uvredu. Alijina desnica i konzerva su bili brži, a glava klevetnika jasan i nepromašiv cilj. Hapšenje Alije, i sudska parnica koji su uslijedili su za njega pozitivno završili uz nagodbu i dogovor. Ipak je radnik napustio svoje radno mjesto i krenuo u obracun sa mušterijom, što ga je moglo koštati posla.

Alija nije išao nikad u školu, ali su mu kalkulacije cesto bile odlicne. Na Hajvazu možda i nije dobro iskalkulisao, ovdje itekako jeste. Ali ono što je itekako jekinski iskalkulisao jeste obaveza odbrane dini-islama, casti i obraza, po cemu je ostao zapamcen.

Sa svojom suprugom Havom je izrodio cetiri sina koje je sve na pravi put izveo. Nena Hava je preselila na bolji svijet 1980.god. što je svima bio vrlo težak trenutak u životu.

Za svoga života na vrijeme je ostavio direktne vasijjete oko ukopnog mjesta i nekih drugih tehnickih stvari, kao i materijalna sredstva za taj trenutak. Ali njegovo svakodnevno cagrljanje ibrika pri uzimanju abdesta, u avliji na Mehkoj Dubravi, uz poluglasno ucenje abdeskih dova da Allah Dragi i Blagi podari nurli lice i knjigu u desnu ruku, ili oporuka katibu ovih redova, kada je poceo uciti u Kur'anu prije skoro dvije decenije, da mu kada umre izuci svaki dan Jasin, 40 dana, su govorili o dalekovidnom covjeku koji gleda šta je za sutra pripremio.

Bezbroj puta je izgovorio rijeci “hajde da se klanja” i “koliko sam žrtve za zajednicu dao” trebaju rodbini i nasljednicima biti doživotni vasijjet, ali prije svega naredba i vodilja u svakodnevnom životu. A ona: “onoga što je osporav’ oko (……..) , ga sam ga Bogdo’ ošino’,” nek se samo pamti bez prakticne primjene.

Cesto se mogao cuti kako, nekada uz škiju i dimove domaceg duhana i duboku zamišljenost, naglas ponavlja svoju mektebsku akidu: “kojeg si zurrijeta? – Adema pejgambera. A milleta? – Ibrahima pejgambera. Cijeg si Ummeta? – Ummeta Muhammeda! U cemu si u amelu i itikadu? U ehli sunnetu i džematu. Od kad si Turcin? Od Kalu bela…..

Islamsku Zajednicu je bezrezervno podržavao kroz sve akcije izgradnje vakufskih objekata i placanje clanarine, a znao je od teško zaradenih novaca uplatiti i posebne donacije za njezine institucije. Bio je pretplatnik na Preporod kojeg je u džamiji preuzimao i kuci citao, iako nije imao osnovnog obrazovanja. Citanje i pisanje je sam naucio. U stare dane, kad bi donjio kuci Preporod, bi rekao: “Ja ovo ne vidim citati, ali treba Islamsku zajednicu podržati” Dobro je znao da Preporod nije kao druga štampa te bi nakon izlaska novog broja, stari odlagao na posebno mjesto, zajedno sa prijašnjima, da se ne bi ukaljali. Cesto je spominjao i hvalio rahmetli Huseja ef. Ðozu i Ahmeda ef. Smajlovica, govoreci da nije bilo alima poput njih.

Kao istaknutom vakifu i aktivisti u obnovu devastirane džamije u Gradskoj, pripala mu je cast da istu otvori 23.jula 2006.godine.

Do zadnjih dana svoga života je obavljao namaz. Cesto je opetovano pitao o broju rekata pojedinih namaza, jer je starost bila duboka a zaborav njezin bliski prijatelj. Medutim briga za namaz kao stub vjere je bila veca i jaca od svega. Cesto je govorio: “Ako Allah ne oprosti što se svjesno i nesvjesno zgriješilo, džaba sve”

Zadnja tri ramazana nije mogao postiti, zbog obavezne konzumacije medikamaneta, ali bi prije pocetka ramazana uredno platio fidju za ishranu siromaha. Ipak je vecinu iftara proveo sa ukucanima, cekajuci top i ezan i poslije dove allahumme inni lece sumtu ve bice amentu ve ala rizkice eftartu…. mrsio svoj fidjom vec oprošteni post.

Molimo Allaha Milostivog, Samilosnog da hadži Aliji primi ibadete i dobra djela, oprosti grijehe svjesne i nesvjesne i uvede u džennetske bašce kroz koje ce rijeke teci i gdje lakrdije i ružnog govora nece cuti.

Unuk hadži Alije

mr. Dino ef. Maksumic

3442 Posjeta 1 Posjeta danas