Samo onaj koji ne pođe u Blagaj, u njega nikada neće stići. Okreni lice prema južnoj strani i izaberi put do izvora Bune –od 12 kilometara i 15-tak minuta vožnje ili put iste udaljenosti – od dvije hiljade godina!
Mapa puteva
Mapa nestalih puteva, uz studiju, djelo je Vjenceslava Radimskog. Po njegovim uputama cijelo je Bišće-polje iscrtao Hugo Jedlička. Sve je to objavljeno u Glasniku Zemaljskog muzeja prije 125 godina .
Vidiš da Bišće-polje započinje haman si iz Mostara izašao; to je ravan puna tajni koje se neće svakom otkiti. Kad skreneš vozilo s ceste M17 prema Blagaju, na desnu ruku, lokalitet je Mukoša-han: tu se dijeli blagajski put od puta prema Buni. U samom kutu tog raspuća, Radimsky je vidio rine stare rimske zgrade sa “izvajanim vijencima, temeljima i glavicama od stupova, što je sve valjda pripadalo nekom hramu“.
Tik uz sjeverno-istočnu stranu Carskih vinograda, ulazi se u protegnuto selo Gnojnice. Od davnina je naseljeno: istočno od džamije Radimsky je vidio ilirsku gromilu, a zapadno, na proplanku, dvije gromile. Seosko vrelo Vrba bi „obzidano ulomcima rimskih spomenika s reljefima“. U nepoznatoj rimskoj naseobini današnjih Gnojnica, viđeno je je i 27 stećaka.
Radimsky se uputio Križu, osamljenoj okrugloj humci u Dračevicama. Vidio je u podnožju, „poviše rasutih gromila“ – a na vrhu: predhistorijsku gradinu.
Prema padini, primičući se Blagaju, vijugalo je korito rijeke Posrt. Radimsky je prešao preko mosta anonimna i ne osobito ugledna majstora. Tu je započinjalo podgrađe Vrač, mjesto raskošnog ljetnikovca vojvoda Kosača.
Kad je Radimsky stigao do izvora Bune, vidio je tekiju koju „s obje strane zatvaraju okomite stijene koje su se mjestimice i nadstriješile nad njom“. Uz nju je turbe, „skromna grobnica muhamedanskog sveca kuda pobožni muhamedanci često dolaze da čine dovu“, piše on kako je znao i umio.
Telegramski je opisao srednjovjekovni Hercegov grad iznad tekije, na grebenu – a u nevidljivim zidinama i temeljima – s rimskim i ilirskim „rukama“. S tvrđe se vidi cijelo Bišće kao na dlanu i figurice ljudi se vide, uz džamiju, u centru Blagaja. Niže džamije, protječe Buna, a preko Bune most na pet svodova. Radimsky još nije znao da ga je podigao Karađoz-beg, ali je našao kamenu ploču s pismenima koja kažu da ga je obnovila 1849. Belfe Kadire, kći Ali-bega Velagića.
Čili je bio?
Prešavši mostom na drugu stranu, krenuli su kamenom stazom po podnožju okamenjene visoravni Matere, toponima rimskoga porijekla, prema Kosoru. Pri podnožju Kosorske glavice „nađoše razvalinu od 15 po prilici zgrada poredanih jedna do druge“, očito ulice, ozidanih „neke pržinom a neke na suho“. S radošću pribrojiše i „rbine od rimskih ilovastih posuda, željeznih čavala“ i sve takvih starodrevnih „sitnica“: novca rimskoga kroz džep nekom veselom legionaru poispalih.
Nadalje, naiđoše na nešto „krupno“, „srednjovjek predmet“ – kamenu stolicu Hercega Stjepana, na kojoj je sjedio i sudio kmetima i roblju Humske zemlje. Jedlička ju je nacrtao u zemlju utonulu, nagnutu kao opijenu nevjestu. Narisao je i stoličino zaleđe, sve slovo po slovo drage naše bosančice: Si kami Varda / Čili si bio / čili si sade / čili neć(e) / b(i)ti. Ta se hercegova stolica sada nalazi u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.
Najveći „rimski“ znamen od kamena koji zatekoše, bi „drevni i časni“ Kosorski most, „pružen preko sedam okana, širokih od 2.6 do 6.5 m, a dug zajedno s uzlascima 57 m, širok 4 m…“ Spor o porijeklu mosta, čini nam se, traje i danas.
Odmičući od Kosora prema Buni, dvojac se uspinjao na Kičin-goru, mitsko mjesto krcato tajnama do dan-danas. Nailaze na ljudskom rukom „preuređene“ vrhove, ostatke okruglih kuća, tvrđavica – što li, rimskog i predrimskog „datuma“.
U samom mjestu Buni, s izlazom na magistralnu cestu M17, zatvara se južna stranica trokutastog Bišća-polja. Nema dalje. „Mala čuda“ što ih je posakrivala, razvalila i u fragmentima ostavila nimalo nježna historija, jedini su znakovi dobrog što nam je ostavljeno u nasljeđe kao nevoljenim baštinicima pripadajućeg dijela svijeta.
Ibrahim Kajan
