Potičem iz Ljubuškog kraja,
na svijetu najljepšeg zavičaja.
Već dug vremena tu ne živim,
zašto svoju sudbinu krivim.
Žedna sam toplog ljudskog zbora i riječi –
što svim ljudima dušu liječi.
Sa takvim ljudima provela bih čitav vijek,
što bi mi za srce bio pravi lijek.
To su ljudi bez maske i laži
pomogli bi nevoljnom ako nešto traži.
Svi su duhoviti,fine ćudi,vesela lica,
a to se odnosi na svakog pojedinca.
Nigdje vedrijeg neba, kao tu nije,
ni trepeta sunašca dok Sunce grije.
U našem kraju rajska milost bdije.
Svak te veselo gleda i svak’ ti se smije.
Tako se završava priča jednog rodnog kraja,
koja je puna divnih uspomena,
pa čak i uzdisaja…
Iz recenzije knjige”Pjesme duše” Aiše Bećirović Kazić
“Srce vene ako se ne susreće s drugim. Pogledi se sužavaju ako čuju samo odjeke vlasitith misli i ako ne nalaze nadahnuće ni u kom drugom. Aiša hanuma svjedoči da ima veliko srce i široke poglede, jer nalazi obilje inspiracije u životu koji teče i koji se mijenja. Prebire po svojim sjećanjima i na svijetlo pokazuje nam dragulje pjesničke riječi. Njena poezija je njeno autorsko pismo u koje je uložila značajan dio vlastitog bića da bi nam prenijela dio ljubavi prema svom zavičaju rodnom gradu Ljubuškom, plemenitim i dragim ljudima, prema svojim bližnjima, prema rodbini, prema domovini, prema svom Konjicu u kojem i živi… Aiša je cijeli svoj radni vijek radila kao babica u Domu zdravlja Konjic.
Zbirka pjesama Aiše Bećirović Kazić je jedna dragocjena biserna ogrlica koju će sa posebnom radošću i ponosom čitati i njeni konjičani i njeni ljubušaci…”