NAPOMENA:U svom „prtljagu“ knjiga,časopisa,novina,albuma…pronađoh tekst Radoslava Dodiga koji je objavljen u listu:“Slobodna Dalmacija“ od 29.12.2006.Pošto tada nije postojao portal ljubusaci.com ovaj tekst nismo niti mogli objaviti.Zato to činimo sada i vidimo koliko je autor bio u pravu.(K.M.)
URBANIZACIJA HERCEGOVINE
„KO BI GORI,SAD JE DOLI“
U predvečerje božičnih blagdana dobio sam od prijatelja iz Ljubuškog knjigu Georga Daneša:Bevolkerungsdichtigkeit der Hercegovina,Prag,1903.Knjiga nevelika opsegom,ali puna brojki i zanimljivih zapažanja o Hercegovini prije stotinu godina.Daneš u njoj iznosi demografske i urbanističke pokazatelje,na temelju čega se može dobiti odgovor na pitanje tko je tko u Hercegovini početkom XX stoljeća.
U zadnjem popisu Hercegovina se sastojala od devet kotara,među kojima je jedino Mostar imao grad više od pet tisuća stanovnika.Od ostalih kotara Ljubuški je imao četiri naselja između 2.000-5.000 stanovnika,a Stolac samo jedno.Kotari u istočnoj Hercegovini imali su velik broj naselja do pedeset stanovnika.
Nevesinje i Bileća imali su više od 30 posto kmetova,a bilo ih je dosta u stolačkom i mostarskom kotaru.Na desnoj obali Neretve,uz Mostar naveden je samo grad Ljubuški i varoši Čapljina,Vitina i Pribinovići.Doduše navedena su polja:Mostarsko blato,Dugo polje,Rakićko i Posuško polje.
Demografski i urbanistički pokazatelji u Hercegovini stubokom su se izmijenili početkom 21.stoljeća.Negdašnji kotar Mostar jedini u Hercegovini trenutačno ima status grada.U međuvremenu napredovala su negdašnja sela Široki Brijeg,Čitluk,Grude i Posušje i postali općinska središta.Dapače,prema slovu najnovijega „Zakona o načelima lokalne samouprave u FBiH“ Široki Brijeg,kao sjedište županije,dobit će status grada.
Spomenuti zakon izričito propisuje da se grad uspostavlja federalnim zakonom,ako u općini ima najmanje trideset tisuća stanovnika,a u gradskom središtu živi najmanje deset tisuća stanovnika.
Izvažemo li povijesne,kulturološke,statističke i druge reference,čini se da je Ljubuški najviše izgubio.U svim povijesnim razdobljima bio je respektabilan kraj koji su cijenili svi osvajači i svi vlastodršci.
U doba Rimljana u Ljubuškom se nalazio vojni tabor,putna postaja,veteransko naselje,villae rusticae i ranokršćanske bazilike.
U srednjem vijeku bio je također prosperitetan kraj,gdje je cvjetala pismenost(Humačka ploča),u kojem je bio trg sa crkvom,iznad kojeg je sagrađen utvrđeni Stari Ljubuški.
Proširili su ga Turci i u 18. stoljeću napravili sjedištem kadiluka.
Ljubuški je ostao kotarom pod svim režimima,od Austro-Ugarske do Titove Jugoslavije,sve do 1966.kad su ukinuti kotari.Otada počinje njegova stagnacija,koja se samo pojačala nakon 1990. i dolaska „novih demokratskih seljaka“.
Može li Ljubuški,u kojemu su se rodili začetnici pismenosti(Lovro Šitović),revolucionari(Ivan Musić),akademici(Izidor Papo),u kojemu se nalazi najstariji muzej u BiH,sa svojih 2300 sunčanih sati godišnje i više od stotinu ulica,šest trgova i dva parka,dogurati do statusa federalnog grada?
Jedan stavak,naime,u federalnom zakonu kaže da se „iznimno gradom može proglasiti općina od posebnoga povijesnog i kulturnog značaja“.Da,ali tko će pogurati taj projekt reurbanizacije Ljubuškoga?Najjači politički i državni dužnosnik iz Ljubuškoga trenutačno je Ivica Gašpar,ministar unutarnjih poslova Županije zapadnohercegovačke.
Izvor:Slobodna Dalmacija(2006)
Pripremio:Kemal Mahić