Generacije su odrastale uz crtani u 19:15. Nismo imali kablovsku, o internetu i tabletima nije bilo ni govora. Imali smo taj jedan crtani, a to je često bilo i vrijeme do kada smo morali doći kući.
I nije nas trebalo puno nagovarati – to je bilo jedino vrijeme u kojem su djeca “gospodarila” televizorom (OK i inače smo znali poslužiti kao “daljinski” – kad smo prebacivali kanale da se mama ili tata ne ustaju).
Naravno, gornje rečenice se odnose na generacije rođene iza 1960. Malo starije generacije nisu imale ni tu mogućnost, jer su se televozori u domove uselili tek nakon polovine šezdesetih godina. Dotle smo imali kino, i crtane u kinu. Ili, crtane romane i stipove u djeöijim novinama.
Nije bila rijetka pojava da se baš u vrijeme crtanog filma, 15 minuta prije dnevnika, pred televizorom nađe čitava familija. Zajedno se odgleda crtani, roditelji nastave sa gledanjem dnevnika, a djeca se lagano spremaju za spavanje. Priprema se školska torba, i knjige i teke za naredni dan, prema školskom rasporedu.
Televizor je toga vremena bio samo jedan u kući, a sve do početka sedamdesetih, bio je samo jedan kanal. Danas je postalo skoro sasvim normalno da se u svaku sobu u kući, ili stanu ubaci po jedan televizor, i svako gleda program po svom izboru, birajući između desetina, ili stotina, domaćih ili stranih kanala. Plus live-stream na kompjuteru, ili na smart telefonu. Svak ima svoje želje i svoje prohtjeve, a priča se skoro kao vic, ili anegdota, da se sakupljanje familije na jednom mjestu, u tačno određeno vrijeme, najčešće vrši putem neke društvene mreže, ili wats appa. Stoga inicijativa koja već duže vremena provodi u Hrvatskoj, da se vrati crtani film prije dnevnika, više liči na povratak u budućnost. Jedna sjetna uspomena. Osnovana facebook stranica “Crtani film u 19:15” svoje članove redovno podsjeća i vraća u vrijeme kad su se djeca igrala žmire, lopova i žandara, klikera, gume, lopte na male u dvorištu i slično. Sve to je trajalo do 19:00, a onda se žurilo kući, na crtani.
(spagos)