Mirovne snage Ujedinjenih nacija ušle su 21. avgusta 1993. godine, prvi put nakon dva mjeseca žestokih borbi Armije R BiH i HVO-a u istočni dio Mostara, gdje su zatekle 55.000 ljudi na ivici gladi. O tome je tokom suđenja u Hagu u slučaju „Prlić i drugi“, govorio nekadašnji šef civilnih poslova Mirovne misije UN u Bosni i Hercegovini Sedrik Tornberi (Cedrik Thornberry), piše novinska agencija Patria.
Tornberi je u haškoj sudnici rekao da je situacija u istočnom dijelu grada u avgustu 1993. godine bila gora od svega što je do tada viđeno na prostoru bivše Jugoslavije, sa izuzetkom Vukovara.
-Hrvati su željeli odsjeći komad BiH za sebe, a Mostar su vidjeli kao srce svoje države. Gotovo da nije bilo zgrade koja nije izreštena različitim vrstama projektila, a civili su bili stalna meta artiljerijske i snajperske paljbe HVO, opisao je Tornberi.
On je u istočni Mostar prvi put ušao 21. avgusta 1993. godine u pratnji novinara čiji su snimci tih dana obišli cijeli svijet.
-Na ljudima su se vidjeli znakovi teške pothranjenosti usljed nedostatka hrane, a glavni izvor snabdijevanja vodom je bila kontaminirana voda iz rijeke Neretve, opisao je Tornberi, koji se u Mostar vratio četiri dana poslije sa prvim konvojem humanitarne pomoći.
Granić odobrio ulazak humanitarnog konvoja
Tornberi je oko ulaska humanitarnog konvoja, kako je rekao u svom iskazu u Hagu, razgovarao sa tadašnjim ministrom vanjskih poslova Hrvatske Matom Granićem koji mu je prenio stav Franje Tuđmana da rukovodstvo Hrvatske podržava kretanje konvoja.
Granić mu je, između ostalog, rekao da je predsjednik tzv. HZ HB Mate Boban “obavezan da uradi ono što se od njega traži”. Prema svjedokovim riječima bilo je očito da je Boban doživljavao Tuđmana kao svog predsjednika.
