Izdahnula i česma moga djetinjstva.
S nje više ne teče voda, s koje je stalno,
više od stotinu godina tekla. I kad nigdje
u gradu nije bilo vode s nje je voda tekla.
Bistra i uvijek hladna, uvijek dobra.
Oko nje nestajale države, nestajala carstva,
smjenjivali se vladari, rađali se i umirali
ljudi, a ona uvijek ista, uvijek isto tekla.
Izdahnula i česma moga djetinjstva,
s nje više ne teče voda, s koje je uvijek tekla.
U blizini česme sagradili neko zdanje i izgleda
vodi presjekli žilu, ili joj promijenili smjer,
možda je skrenuli u kanalizaciju, kao što su
skrenuli sve što valja, sve što je bilo moje.
Česma moga djetinjstva, s koje više ne teče voda.
S nje sad odjekuje zvono ničega, duboka pustoš,
pusta praznina koja polako sve razara, sve ubija …
A u sumrak, ljeti, kad se ondje nađem, s česme
se ponekad javi suh i žaloban ženski glas,
što ga samo ja čujem, samo ga ja prepoznajem:
Poslušala sam vas, šta ću, buri/o me više
ne tare, prodala sam ćaću, i kupila magare.
uporno vjerujem – nesretnim slučajem dospio, velikim
nesporazumom, za nj nigdje nikakva protuotrova ne
mogu naći, ubih se živ tražeći ga. U prilog tome ide i ta
promjena prebivališta, i produženje valjanosti kazne …
oprostite: vozačke dozvole … ako shvaćate šta hoću reći.
Ali joj ništa od toga ne rekoh, ne znam zašto, valjda i
dalje uvjeren da je razložna šutnja rječitija od svakoga
govora.
Munib Delalić
