Kako je dragovitom čovjeku kad pohodi rodni kraj najpoznatije balade koju je čovjek ikada spjevao?Ili,koju je žena ikada spjevala,što je vjerovatnije.Ijedna žena.A baš naša,tiha,smjerna srednjovjekovna žena,optočena debelim zidom,britkim moralom,tvrdim životom,uzaludnim slutnjama,krhkim snoviđenjima.Obdarena okom da vidi,dušom da voli,tijelom da služi,srcem da pjeva,umijećem da ništa od toga ne pretekne.
Na granici velikih,tuđih carstava,na beskrajnom ratištu i moriji,na kamenu gdje samo krv krvlju može da se spere.Sva predana,sva založena,sva razastrta,a uzgredna.Sva ili-ili,sva ako-ako!I kad se učini da je na ivici razloga,da je u procijepu,obeznađena,izraste u čudo,pa traje i topi se,ili svisne.Majka.Sestra.Jaran.Posestrima.Janje i ljubovca.
Bilo mi je teško kad sam ljetos krenuo tamo.Sada to jasno razaznajem.Sve do čega se moglo doći o Hasanaginici bilo je apsorbirano.Možda hiljadu radova nastalih u toku dvije stotine godina,otkako je baladu prvi put objavio opat Alberto Fortis na našem i talijanskom jeziku u djelu Viaggio in Dalmazia(Put u Dalmaciju),u Mlecima 1774!Prijevodi skoro svih evropskih jezika ponovo su odzvanjali u meni.Sada sam ja „slutio ritam originala“,upinjući se da razumijem tu silnu zaokupljenost prevodilaca,ta velika-tada mlada-imena,te međaše vlastitih nacionalnih kultura.
(…)Jubilarni zbornik radova i prijevoda Hasanaginica,1774-1974.bio je pripravan za štampu,ali je-najednom nedostajalo ono bez čega se nije moglo-posjeta njenom ishodištu,njenom poprištu,njenoj kolijevci.Vuk je ovuda projahao 1838.,ali više nije bilo balade.Svi koji su poslije Fortisa došli u Imotsku krajinu,došli su kasno.Tako je i sa mnom bilo.To sam znao kad sam već ljetos krenuo tamo.Iz okrajka sjećanja silno su izbijali likovi,razlijegale se riječi,razaznavale namjere,vihorile udesne kretnje.
Baš ovog časa mogli su izbiti svati onim puteljkom što se okitio mladim košćelama i potom skrio u kamenjar i zanovet.Mogao se prvi ukazati „svatov starišina“ na usopljenom đogatu,mogla je mlada da prhne iz ove uzorito kršne bešćutnosti i da bude ptica koja neće daleko,kojoj će krila klonuti a ranjeno tijelo kriknuti,s prahom zemlje izjednačiti…
Pred razrušenom kulom u Zagvozdu mogao je Hasan-aga da otpočine pod kamenitim bremenom vlastitog iskušenja,i da breme ne podigne,i da se ne digne,usahnuo.Mogao je beg Pintorović da projaše,visok i krut,i da ne kaže ništa, i da se ne obazre ni na koga i da zamakne strmenitim putem,kojim niko osim njega neće kročiti.
Djeca nas neće iznenaditi.Sinovi su gospodari babovine,kćeri poudate.Odavno su izderale „čohu do poljane“,sinovi svoje nazuke pozlaćene,a sinak u bešici- izraste naglo kao jablan,opasa se snagom prije vremena i poginu ni za šta.“U bošči haljine“ ostadoše kao zaustavljena majčinska ruka i uzaludan zov.
Ničega nema osim naše bolne vlastitosti i neslućenog nehaja prirode.Bršljan je progrizao manji bunar,iz većeg je iždžikljao hrast,ali vode još ima,a treći je presahnuo od tuge što nestade ljudskog lica da se nadnese i ogleda.Kad se sad nadnesemo,čujemo smijeh što se razlijegao ovdje prije nekoliko vijekova,čujemo zvonjavu stada što žure na pojila i čujemo konjska kopita u tijesnom klancu…Dan je kulminirao.Oglasi se,sada, pijevac iz sela Buljubašići.Da smo došli u dane krnjevala u Imotski,20-tak kilometara odavde,vidjeli bismo u povorci i kostimirane svatove na konjima,Hasanaginicu i djecu,i čuli uz gusle Hasan-agin plač u desetercu,kao trajno znamenje da je pjesma pretočena u legendu i da još živi među ovim bistrim narodom stare Imote.
Temeljima kule plaze zelembaći i kruni se cvat svekolikog trnja.Ledina kojom su tabanala udarljiva aginska djeca,sada je pustolina.Ničeg osim riječi u nama koje ne znamo pravo izgovoriti.
„Hasan-aga Arapović posjedovao je Zadvarje,Grabovac,Zagvozd i Žepu.Više je godina bio dizdarom tvrđave u Zadvarju,pa ga je na tom položaju zatekao Kandijski rat koji je trajao od 1645. do 1669.Beg Pintorović,brat Hasanaginičin,boravio je u kliškoj tvrđavi kao nekakav vojni starješina pred njen pad u mletačke ruke 1648.U toku turskog vladanja Imotskim,u njemu je neprekidno djelovao turski sud,pa je onda i kadija ličnost koja je doista postojala,ali nema podataka tko bi to bio.A,vjerujem,ne treba sumnjati u postojanje Hasanaginičino i njene djece“,podsjeća M.Šimundić.
To je kula Hasan-haginice,tako reče starac.A kule nema.Pretočena je u staru napoleonovsku cestu,još veoma očiglednu.Ostali su vjerni konjski puteljci kud su svat prohodili,junaci othodili,roblje koračalo,stada brabonjala,plahi jesenji povodnji orljali.Tako je malo prostora trebalo da se ispuni krvotok,da poteče sreća,da se oglasi junaštvo,da se proslavi pobjeda, i da se ode u nepovrat!Nad kamenim koritom još su gibljive konjske gubice,ali vode nema.Ptice vrataju od žege,cvrčci uznose zvizdan.Podne je.Nema sjenki i nema glasa koji bi prostrano i gluho odjeknuo.Ono što je tu, nemjerljivo je, trpko i nijemo…
Svuda oko bivše kule iznikla gusta crnogorica, kao nečiji inad ili kao znamenje, u bezvodnoj pustoši, u oskudnom, uzaludnom rastinju, dovoljnom zmijama da se na miru sunčaju i kornjačama da se na vreloj zemlji pare i preganjaju.Između vrtača bijele se škrape i trome figure kamenih slonova,zaokupljenih neprolaznošću.Na vratima kule kupina,kao u antičkom dekoru, izrasla kroz prstenastu kamenu šupljinu, i nježan kljen u zagrljaju žilave drače.Ljudski tragovi izbrisani, ostao topao izlizan kamen.Sjeme,koje su konji rasuli iz zobnice,raste u tristotoj generaciji,sasvim nalik na daleke pretke.Je li to vrisak u gornjoj odaji, dječiji plač i dozivanje.
Kad kaduna riječi razumjela,
Još je,jadna,u toj misli stala…
Čim ovaj dan smekša,čim se ublaže obrisi,poći ću na padine Biokova,koje su ne sasvim odavde i ne tako daleko da se ne bi moglo stići.Poći ću u Žeževicu,tragom kud je išla „mater i sestrica“.Tamo,u strmoj vrleti,na svakom koraku može junak da bude ranjen,može i da pogine,ali jedva ima mjesta da se razapne šator.Ipak,valja otići tamo da se izbjegne prijekor Hasan-agin.
Tiho me mimoiđoše dvije ovce,magarac i čovjek.Sitni papci,krupne uši,velik kačket.Da krenem za ovim čovjekom?On će,vjerovatno,u današnji Zagvozd.Kilometar odavde.Sjest će u gostionicu,u hlad pod odrinu, mirisat će lišće mladih oraha,zatim će zamirisati pečena janjetina.Jedno janje na ražnju, drugo nabodeno,čeka.Seljani stali ukrug,prazne boce i, također,čekaju.Nedjelja.Podne.Mlad,,mjeden zvuk seoske crkve.Zatim žene u crnini.Žene i djeca.Kad zagledane u zemlju minu pobožna koraka,cvrčci iza suhozidina nastave sumanutu orkestraciju,a dan isplazi jezik i ponaša se kao pseto koje ne može da odoli vrućini.
To pivo,izbrijani težaci,betonske fasade,crven traktor na raskršću,miris benzina i balada vrhunske ženstvenosti.Život!Može li se doći,biti i odoljeti?Može li se ne doći?Kao većina mojih vršnjaka,susjeta ove stare Imote,znao sam početak i kraj balade prije nego slova.I prvo poređenje-Hasanaginica je moja majka!Jasna,bliza,neumoljiva,bolna,neizbježna asocijacija:majka!Naš život imao je vlastite udesnosti i knadio pjesme o njima,a bogato predanje stajalo nam je kao neizbježna inspiracija,toplo kao ognjišto, veliko kao najveće biblioteke, kojih nije bilo.Jednom sam morao povjerovati da je Hasanaginicu spjevala sama Hasanaginica.Kako?Zar je to važno!Naš život nije potezao pitanja,vjerovalo se u sve,kako biva u svakom golom životu.I, da budemo razboriti, kako bi drukčije i nikla ova balada među „divljim Morlacima“-osim na krilima nevjerice u vjerovatno. I vjere u nevjerovatno!
Izvor:Alija Isaković-Djelo univerzalnog duha SA 2005.
Pripremio:Kemal Mahić