KASIDE IZ MAHALE HEROJA – RAMAZAN 1994.

Autor: ef. Edin Mezit

Crtice iz sjećanja na jedno bremenito vrijeme, posebne ljude i mahalu koja je iznjedrila toliko toga dobrog i lijepog

– Dolazak
U petak, 11.02.1994., pješačeći sa Baščaršije preko tmurne i hladne sarajevske doline, stigao sam u Švrakino Selo, tačnije na Mojmilo Brdo, gdje me je dočekao Osman Husović, mahalski mutevelija. Sutradan je počinjao ramazan 1414. h. godine a meni je sudbina dodijelila ulogu ramazanskog imama u ovom rubnom dijelu opkoljenog, ratnog Sarajeva.

– Džemat
Već nakon prve teravije u lijepo namještenom, prostranom mesdžidu u kući Šeće Gološa bilo mi je jasno da će to za mene, nakon svega što sam preživio u tim ratnim godinama, biti jedno divno iskustvo. Moji domaćini, fini muslimanski svijet sarajevske mahale, uz mnoštvo omladine i djece, na svaki su način nastojali iskazati svoju dobrodošlicu i gostoprimstvo. Iftari su se spremali od namirnica iz humanitarne pomoći a u toj općoj oskudici svega, domaćice su, od ono malo hrane koju su imale, činile prava kulinarska čuda i trudile se da se, barem kada su iftari bili u pitanju, što manje osjeti sumorna sarajevska ratna stvarnost.
Na velikim omladinskim sijelima koja su trajala do kasno u noć strepnja od iznenadnih granatiranja odagnavala se šalama, ilahijama, pjesmama i ratnim dogodovštinama. Zijo, Nesko, Adisa, Admir, Azra, Denis, Mevko, Mubera, Senad, Vanis, Armin, Edina, Eniz i drugi bili su momci i djevojke koji su me svojom neposrednošću i vedrinom duha već od prvih kontakata potpuno oduševili. Znali su za šalu (tačnije, imali su sjajan humor) ali je na sijelima uvijek bilo mjesta i za fine islamske teme.

– Porodica heroja
Ramazanski konaci mladih imama priče su za sebe. Svake večeri upoznaje se nova porodica sa svojom jedinstvenom pričom. Međutim, jedna porodica na Mojmilu, predstavljala je nešto mnogo, mnogo veće od obične priče. Bila je to porodica čovjeka koji će svojom žrtvom za Bosnu i Hercegovinu zauvijek ući u srca svih njenih odanih sinova i kćeri.
Tipična mahalska kuća u strani, u tipičnom sarajevskom naselju, ni po čemu nije odavala veličinu insana koji ju je svojim rukama izgradio. Ovaj “obični” i “mali” čovjek, svojom dalekosežnom vizijom, enormnom hrabrošću i neumornim radom na organiziranju otpora srpsko-crnogorskoj agresiji, u svoju je životnu orbitu uspio privući takve veličine našeg naroda kakve su bile rahm. Predsjednik Alija Izetbegović i neki od vodećih ljudi odbrane BiH, te postati jedan od osnivača Patriotske lige (kasnije Armije BiH) i Predsjednik Kriznog štaba sarajevske regije. Njegova šehidska pogibija na samom početku agresije zauvijek je potvrdila njegovu žrtvu za svoj narod, vjeru i zemlju.
Bio je to Zlatni ljiljan i jedan od devet Heroja oslobodilačkog rata, rahmetli Safet Hadžić.
Kao devetnaestogodišnjak, možda i nisam u dovoljnoj mjeri bio svjestan veličine čovjeka čija me porodica primila na iftar ali se, po izrazima lica ljudi iz mahale kada bi se spomenulo njegovo ime, itekako moglo osjetiti o kakvoj ljudskoj veličini je bila riječ. Safetova supruga Džemila čula je da je i moj rahmetli babo ubijen i odmah sam osjetio njeno posebno, rekao bih, majčinsko gostoprimstvo. Rahmetli Safetovu i njenu djecu Nezira, Almiru i Amilu viđao sam već na teravijama. Nezir ili “Nesko” kako su ga svi zvali, bio je tada prvi razred medrese pa smo on i ja od samog upoznavanja razvili jedan naročito dubok osjećaj poštovanja i prijateljstva. Vidjelo se odmah da liči na svog rahmetli oca – bio je srčan, emotivan, i komunikativan. Svi u naselju su ga voljeli.

– Hor
U mahali je postojao hor “Fethun Karib” (Pobjeda je blizu) koji je izvodio u to vrijeme popularne ratne kaside (i koji će u narednim godinama u ratnom Sarajevu steći veliku popularnost). Članovi hora su mi dali inspiraciju da, u jednoj posebnoj ramazanskoj atmosferi, napišem tekst uz jedan jednostavni refren kojeg sam već neko vrijeme nosio u sebi. Malo po malo, riječi su nadolazile i priča o najodabranijoj noći i prvoj objavi izvezla se u lijep tekst. Moguće je (zaista nisam siguran) da sam dio teksta napisao upravo u kući rahm. Safeta Hadžića. Negdje polovinom ramazana pozvao sam Eniza i Ziju i proučio im prvu strofu i refren. Odmah im se svidjelo i uskoro je hor vježbao novu kasidu za nastup. Tako je u ratnoj ramazanskoj atmosferi Mojmila Brda nastala kasida “Ikre ja Muhammed” ili “Noć Kadra” a prvi put je zvanično proučena na džematskom mevludskom programu povodom Lejletu-l-kadra (i to baš na moj 20. rođendan). Godinama kasnije hor Medžlisa IZ Sarajevo će je snimiti u produkciji TV5, uz izvanredno soliranje hfz. Omer Zulića. Također, upravo pred ovaj ramazan umilno učenje ove kaside snimio je i na svoj YouTube kanal postavio i Ahmed Alili.

– Mekteb
Mekteb je u ovom dijelu džemata Švrakino Selo vodila moja kolegica iz razreda Mejra Kapidžija. Mislim da nikada u životu nisam vidio toliko entuzijazma za vjersku pouku kod jedne tako mlade osobe. Više od dvije stotine djece i mlađe omladine učilo je tada svoja temeljna znanja o islamu od ove posebne djevojke. Među njima je bila i jedna mlađa djevojka (tada je išla u 7. ili 8. razred) koju mi je Mejra naročito pohvalila i koja se svojom marljivošću i bistrinom izdvajala od ostalih polaznika. Za svoj uzrast imala je zavidno islamsko znanje, odlično je učila Kur’an a lijepo je izvodila i ilahije.
“Mama joj je poginula od četničke granate,” rekla mi je Mejra, “pa se ona sada brine o mlađem bratu kad im babo ode na liniju. Nekad ga nema i zadugo. Pomogne komšiluk ali bogami je na njoj veliki teret. Pravi je borac.” Bila je zaista zanimljiva ova djevojka ali naročito me iznenadilo njeno ime. Do tada ga nikad nisam čuo a danas ga dobro poznajem ne samo ja, nego zasigurno i mnogi u našem regionu. Dobro se sjećam kada mi se prvi put predstavila u mektebu. Na moje pitanje: “A kako se ti zoveš?”, ponosno je izgovorila – Arduana Pribinja.
Da mi je neko tada rekao da će desetak godina kasnije ova samouvjerena djevojka na TV Hayatu voditi prvi bosanskohercegovački dnevni Talk Show (nazvan po njoj), a zatim postati i urednica emisije “Ispuni mi želju” te uspješna novinarka “Al Jazeere Balkans” – pa, ne bih se toliko iznanadio. Ali vi ćete se zasigurno iznenaditi kad saznate da je Arduana u ranoj mladosti (dakle do 15. godine) napisala više kasida od kojih je vjerovatno najpoznatija “Nemoj žalit’ suzama”. (Mensura Bajraktarević ju je naročito lijepo izvela)

Nešto mlađi od Arduane, u mekteb je išao i Kenan Hadžifejzović. Uz starijeg brata Zijada koji je te godine postao i član poznatog hora “Nešidu-l-huda”, te uz ostale članove hora “Fethun karib”, razvio je veliku ljubav ka duhovnoj muzici pa je, zajedno sa nekoliko prijatelja, bio jedan od osnivača veoma uspješnog hora “Hazreti Hamza” kojeg i danas predvodi. U pjesmi “Za nju vrijedi umrijeti” sa njihovog albuma “Putnik” (Kenan je autor teksta i melodije) može se čuti dio govora rahm. Safeta Hadžića koji završava riječima “živote za Bosnu i Hercegovinu ćemo dati!” Posebnu ljubav i poštovanje Zijada i Kenana prema ovom heroju odbrane Bosne i Hercegovine dodatno je osnažila činjenica da je njihova majka Vahdeta njegova rođena sestra…
———————————————–
———————————————–
Nažalost, prostor tj. format Facebook statusa mi ne dozvoljavaju podsjećanje na sve lijepe detalje vezane za ovaj ramazn i ljude koji su mi ga uljepšali.
Nadam se da će, akobogda, biti prilke da se to naknadno i učini.
———————————————–
– Post Scriptum
Pred ramazan 95’ džematlije sa Mojmila su me pitale imam li nekog prijatelja kojeg bih im mogao preporučiti kao ramazanskog imama. (generalno pravilo u medžlisu je bilo da jedan softa ne ide dva puta u isti džemat) Pošto sam tada živio sa cimerom koji je imao jako lijep glas i bio veoma komunikativan a od mene je već čuo toliko toga lijepog o ovom džematu, nije bilo teško dogovoriti da on bude slijedeći imam na Mojmilu. Tako je moj cimer Muhamed Velić otišao na Mojmilo, proveo ondje divan ramazan a u nekoliko navrata je i nastupao sa horom “Fethun karib” kao solista. Slijedećeg ramazana u ovom džematu boravio je i njegov brat Abdulgafar.
—————————————
– Momci pominjani u ovom tekstu nakon rata su činili okosnicu džemata koji je u naselju, uz pomoć turske agencije “Tuba”, 2012. izgradio lijepu Šehadet džamiju.
—————————————

Slika – Hor “Fethun Karib” u proljeće 1995. na snimanju jedne od svojih numera na TV BiH. Solisti su Muhamed Velić i Admir Gološ. Iza njih stoje (s desna na lijevo): Zijad Hadžifejzović, Dževad Mahović, Nezir Hadžić, Eniz Ahmespahic, Amir Gološ, rahm. Denis Imamović, Vanis Gološ i Mevludin Lujinović.
Iako nisu na slici, dio ove sjajne ekipe su bili i Enver Šabanović, Senad Dorović i Armin Gabela. (neka mi halale svi oni koje sam zaboravio pomenuti)

Krajem 1998. godine Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu potresla je vijest o ubistvu mladog taksiste na području Istočnog Sarajeva. Nažalost, radilo se o jednom od džematlija sa Mojmila, veselom i dragom momku i članu “Fethun kariba”, Denisu Imamoviću. (zaokružen na slici)
Molim Allaha dž.š. da mu podari lijepi džennet.
—————————————-

U ovim mubarek danima i noćima sjetimo se u našim dovama rahmetli Safeta Hadžića i svih heroja oslobodilačkog rata u Bosni i Hercegovini!
Neka im Allah Svemilosni podari najviše deredže džennetske!

Ef. Edin Mezit, imam u Norveškoj, rodom iz Konjica, živio u Mostaru

181 Posjeta 1 Posjeta danas
News Reporter