Sedmi dan, nova knjiga Veida Delalića

Ovih dana je završeno štampanje nove knjige Veida Delalića sa naslovom “Sedmi dan”.

Objavljujemo video poruku autora i popratne recenzije povodom objave knjige.

VRISAK

Roman Sedmi dan, autora Veida Delalića je roman sjećanja, boli, gdje se autorov vrisak upućen svijetu zbog nepravde učinjene daleko, čuje i odzvanja u srcima njihovim te pulsira. Ovo je roman koji svjedoči, podsjeća na sve one užase koji su ljudi u logoru Heliodrom doživjeli i preživjeli. On nam zapravo i priča tu priču koja govori o najtegobnijim danima Bošnjaka, njihovom zatvaranju te 1993 godine od strane HVO jedinica. U svojoj biti samo djelo je autobiografsko, jedna lična ispovijest samog autora, jedno njegovo hronološko svjedočanstvo. Autor hronološki opisuje sve te događaje, likove, emocijom svog srca.
Ovo je roman koji čitaoca poziva na pravednost, mir, na sjećanje da se nikada nikom više ovakvo zlo opet ne ponovi. Roman sedmi dan autentična knjiga svih tih slika i dešavanja protkanih traumatičnim iskustvom koje je on smjestio duboko u dubini svoje duše.
Knjiga je istine rekla bih u kom se svak koji za njom traga može pronaći, od onih koji su u tom logoru bili svjedoci tog vremena i nas koji ćemo ovaj roman čitati. Sedmi dan je roman emocije koji uprkos svemu i dalje vjeruje u suživot i ljudskost komšija Hrvata. 15.08.1993 duboko je urezan u srce samog autora.
Taj dan su privedeni, pritvoreni, izgladnjavani, odvedeni na prisilni rad i na koncu svega prognani iz svog vlastitog grada, sa svojih kućnih ognjišta.
Svo vrijeme od prve pa do poslednje stranice knjige autor se obraća svim dobrim ljudima, pokušavajući da sa sebe zbaci taj mučni teret koji na duši nosi, tih 7 teških bolnih dana.
U tekstu autor ne mrzi nikog, on samo svoja sjećanja priziva kako se sve to, što se desilo nikada više, nikome ne ponovi.
Sedmi dan je knjiga, svjedočanstvo kojeg autor Veid Delalić u amanet ostavlja kao trag budućima naraštajima, da se bol, ponižavanje, strahote, te ljudske patnje nikad više nikom ne dese. Autorovo srce je ljubavi i dobrote puno te svojom poemom na kraju romana poziva na život, ljepotu, nadu, ljubav i vjeruje u dobre ljude.
Stil u ovom romanu je koncizan. Rečenice su jasne, emotivno suptilne i konkretne. Argumentovane rekla bih istinito tačne.
Ovo djelo je knjiga pouke koja ljudskoj dobroti na kraju ipak vjeruje. Sedmi dan roman jednog vremena i jednog čovjeka svjedoka koji nam je ovu istinitu priču ispričao, jer je život lijep onoj insanskoj duši, dobroj, koja u dobro vjeruje i dobru se uvjek nada.
Zato svima preporučujem da pročitaju ovo svjedočanstvo i u svojoj kućnoj biblioteci imaju primjerak istog, jer će oplemeniti sebe, a i one oko sebe te tako pobijediti ljudsko zlo.

Amina Porović
Dip.Filolog Opšte i komparativne književnosti.

 

Recenzija uz knjigu „Sedmi dan“ autora Veida Delalića
SEDAM DANA DOSTOJANSTVA

Ima li čovjek pravo na sjećanje? Da izgovori, kaže i podijeli, posebno ono što ga boli. Ima li čovjek pravo da vrisne čitavom svijetu, kako mu je nepravde učinjena? Ima li čovjek pravo da se ljuti, i to kaže, ako mu već ništa drugo ne preostaje?
Trebalo bi da ima! U ovome svijetu, u kojem bi mnogo toga ‘trebalo’, a nije, autor Veid Delalić, upravo je to učinio; kazao, pokazao, podijelio, i što je najvažnije podsjetio.
U knjizi Sedmi dan, autor vješto, kroz suptilnu autorefleksiju govori o najtežim danima Bošnjaka – muslimana, iz malog gradića u Zapadnoj Hercegovini. Veid govori o zatvaranju Bošnjaka, na Heliodrom, godine 1993., od strane HVO-a. Može se reći da je djelo, koje upravo držite u rukama, „Sedmi dan“, autobiografska ispovijest autora, na naglašenom historijskom dimenzijom, jer govori hronološki, jasno, spominjući događaje, likove i svoje emocije.
„Sedmi dan“, je svjedočenje, poziv za pravdu, sjećanje i mir. Za zlo je sasvim dovoljno da se ne spominje, da bi se opet ponovilo, ili barem prihvatilo kao normalno.
Autor Veid Delalić iznosi svoja sjećanja, uz nastojanje da se sačuva autentična slika događaja. U svome djelu on u sadašnji trenutak poziva čitavo traumatično iskustvo, što je za njega katarzično, i potreba da se neprijatan sadržaj iznova ‘preradi’, prođe, i konačno završi sa tim, unutar svoje duše.
Zato će se u ovome djelu pronaći svi oni koji tragaju za istinom, te posebno oni koji su i sami bili žrtve zatvora i logora, u proteklom ratu.
Autor ipak nalazi profinjene emocije, te ističe osobe, svoje komšije, koji su u teškom vremenu ipak pokazali pravu stranu ljudskosti. Nastojanje autora da obrazloži, razumije i konkretizira razloge počinjenog zla, kao da je uzaludan posao. Možemo li zaključiti da je zlo samo sebi dovoljno, da bi djelovalo, ostalo i imalo svoje sljedbenike?
Knjiga „Sedmi dan“, autora Veida Delalića nema izraženu težnju za literarnim savršenstvom. Upravo to je saobrazno ličnosti autora, skoro pa naivnom ubjeđenju, da je ovaj svijet mjesto savršene dobrote, ljudskosti i iskonskog dobra. Autor se čudi tome kako je moguće da je njemu, koji nikome bližnjem, svojim dojučerašnjim komšijama i prijateljima, bude učinjeno takvo zlo; 15. 8. 1993. godine, privesti, zatvoriti, izgladnjivati svoje komšije, voditi na prisilni rad, i na kraju protjerati iz vlastitog grada.
Zamislimo da osoba koja je naučena poštenju, dobroti, pomaganju, i mudrosti ljepote različitosti, mora proživjeti dosta faza procesa dehumanizacija njegove ličnosti, bića i habitusa iz kojeg potiče.
Snaga traumatičnog iskustva izvire iz njegovog djela. Slobodno se može reći da ovo štivo može biti zanimljiva građa za psihologe, sociologe i demografe. Svako od njih može pronaći nešto za sebe, nalazeći zakonitosti psiholoških i društvenih pojava, i što je najvažnije kontinuitet nestajanja čitavog naroda sa prostora Zapadne Hercegovine. Autor kaže:
„Nešto mi govori da će mi biti lakše i da će spasti sa mene sedam mučnih dana iz nesretne hiljadu i devetsto devedeset i treće godine.
Kada stavim zadnju tačku ovoga romana onda ću biti siguran jeli to stvarno tako.
Možda i vama na kraju kažem jesam li skinuo sa leđa to teško breme i taj veliki teret.“
Jasno je da se Veid Delalić obraća ljudima, sa nadom i uvjerenjem „da će mi biti lakše i da će spasti sa mene sedam mučnih dana“. Geneza događaja ima svoj širi društveni kontekst, i posebno lični, autorski, doživljeni.
U djelu Veida Delalića, „Sedmi dan“, nije potrebna fikcija, da bi se uljepšalo, dramatiziralo, izgradila fabula. Događaji opisani u ovoj knjizi su sasvim dovoljni za kompletnu sliku, kako bi se isti doživio, i o njemu zauzeo određeni stav.
Veid Delalić ne mrzi, samo poziva na sjećanje, da se nešto slično nikada i nikome više ne bi ponovilo. U svojih sedam dana ove knjige, autor nalazi mjesta i za drugu stranu stvarnosti, na temelju svjedočenja jednog od vojnika HVO-a. Veid prema svome uvjerenju, dokazuje sebi i drugima da ljudskost ipak nije nestala. Možda se uplašila, sakrila ili privremeno sklonila, ali da postoji:
„Od mene je bio stariji godinu ili dvije. Pričao je kako mu je žao radi svega ovoga što se dešava i kako na lijevoj obali ima dosta muslimana prijatelja te kako je tu morao da bude jer je po njega došla vojna policija i zaprijetili mu kako će biti odveden u zatvor ako se ne bude odazivao na vojne pozive.“
Autoru nije lakše, poslije napisane knjige. Možda je samo jasnije, možda je sretan što će ostaviti trag, i za sada jedino djelo o zatvaranju ljubuških Bošnjaka u logor „Heliodrom“, pokraj Mostara.
„Druga strana medalje je to što čovjek nikako ne može da izbaci iz sebe te loše i ponižavajuće trenutke pune patnje, strepnje i straha.
Jednostavno to ostavi duboku brazdu u našoj podsvijesti, srcu, duši i dostojanstvu.“
Zanimljivo, Veid Delalić svoju knjigu završava poemom. Kao da opet u život, u svoj grad priziva svu izgubljenu ljepotu, ljubav, nadu, vjeru u ljude. Govori sebi, o sebi, tražeći konačni smisao mnogo godina kasnije, o svojih mučnih sedam dana, koji nisu prestali ni danas, nego se samo zovu drugim imenom.
„Nije ljubav sišla s trona rad’
mrtvih poltrona.
Dovoljni su fleševi zbunjenih lica
sa mojih ulica.
Sretan sam što ne mrzim
a razlog debeo imam.“

Vjerujem da će ovo djelo privući čitalačku publiku. Autor je uspio na suptilan i jednostavan način, bez pretjerivanja, bespotrebnog uljepšavanja, dostojanstveno i korektno, govoriti o svome traumatičnom iskustvu.
Svaki čovjek svojim djelom najglasnije govori. Argument istine je najjači, i na koncu, najljepši za sve ljubitelje istine, pravedne i dobre ljude, kakav je i sam ostao autor knjige „Sedmi dan.“
Zato preporučujem na čitanja ovo vrijedno djelo, kao pouku, lijek od zaborava – dobrom čovjeku život nikada nije prestao. Knjiga je djelo, i trag o čovjeku i vremenu. Život je, bez obzira što je ponekad kao najgora noćna mora, ipak lijep, dobrom čovjeku. Lošim ljudima je dovoljno što su zli, za muku na oba svijeta i konačnu Pravdu, od koje se neće moći skloniti.

Admir Delalić

678 Posjeta 4 Posjeta danas
News Reporter