Dragan Bursać: Istjerivač đavola, Ratko Mladić

Pa je Ratko Mladić,u tom ključu istjerivač đavola. I kad u Srebrenici djeci daje čokoladice, prije no što im pobije očeve i stariju braću, i kad cigaretom nudi ono nešto preživjelih prije strijeljanja, sve je to za dobrobit ljudsku, jer Mladić je istjerivač đavola, a Bošnjaci su đavoli.

“…Ali ipak ne bi im smetalo da Srebrenicom vladaju Bošnjaci. Mora da se iza toga krije početak ove priče da je u trci do cilja dozvoljen i pakt sa đavolom”.

 

Đavolima je mjesto u smrti

Ovako jedna izuzetno gledana banjalučka televizija predstavlja Bošnjake i njihove političke kandidate na lokalnim izborima u Srebrenici. Kao đavole i đavolje zastupnike. Bez bilo kakvog ustezanja, onako fašistički u glavu.

Napisah negdje ako izvršite nekažnjeno genocid, onda je posve logično da preživjele u genocidu nazivate đavolima.

Ali, dobro je znati da ima tih i takvih.

Jer.

Zapravo, ovo je bilo najiskrenije i najogoljenije do sad iz repertoara velikosrpske mržnje. Banjalučka ATV je tako samo skinula rukavice i dozvolila svojim četničkim urednicma da se razmašu i naslikaju taj osjenčeni sfumato, tu sliku zakrivljenog užasa na kojoj je jedan narod sveden na đavle, na neljudski soj, a zna se šta se radi sa neljudskim sojem – najbolji je kao takav mrtav.

I tek kada ovako posložite medijski doživljaj velikosrpske politke spram konkretno Bošnjaka, biće vam jasna dubinska geneza mržnje srpskih nacionalista koja je proizvela genocid u istoj toj Srebrernici.

Dobri đedo istjeruje đavole

Pa je Ratko Mladić, zapravo “dobri đedo“, istjerivač đavola. I kad djeci daje čokoladice, prije no što im pobije očeve i stariju braću, i kad osiono s megafona govori da nikome neće biti ništa dok se bageri i autobusi spremni za odvoz na masovne egzekucije i kopanje jama turiraju i kad cigaretom nudi ono nešto preživjelih prije strijeljanja, sve je to za dobrobit ljudsku, jer Mladić je istjerivač đavola.

A bošnjački naord je po toj doktrini jedan veliki đavo. Sotona u množini, s više manjih entiteta oličenih u muškarcima, ženama i djeci, koje na ovaj ili onaj način treba uništiti. Tako je samo Srebrenica vidjela ništenje 8372 đavla a ne čovjeka, po konkluziji ATV-a, ali i po velikosrpskom nacističkom narativu.

Nisu to bili ljudi, živi ljudi sa svojim sudbinama, nadama i patnjama, to su bili đavli lično. Jer, samo se đavolskom egzistencijom može opravdati i racionalizirati čisto nepatovreno zlo u vlastitim redovima.

A, da bi pobili toliko ljudi, da bi prije toga napravili logistički poduhvat na kojem bi vam pozavidjeli organizatori olimpijskih igara, morate biti silno motovisani. I kud ćeš većeg motiva, kad umjesto Munire, Salka, Irfana, Dinka, Senada, Seada i hiljada drugih vidiš vragove.

Bošnjaci – put od braće do đavola

Na koncu transformacija Bošnjaka u đavle traje po potrebi vijekovima, ali ne uvijek jednakom brzinom.

Eto npr. Bošnjaci su prvo “islamizirana srpska braća“, pa su onda “Turci i balije“ da bi na koncu postali đavoli – bez znakova navoda. Ovo prvo gdje se spominju braća, to vam je zapravo mirni poziv na asimilaciju i uklapanje u Srpski svet. Balije i Turci, to su neprijatelji i ratni suparnici, barem kodnih imena u tom Srpskom svetu koje treba protjerati. A đavli, e to vam je priprema za završne radove u kojima će svaki Bošnjak, koji nije asimiliaran ili protjeran otići na finalno konačište – dva metra pod zemlju.

I onda se pojavljuju svi ti “istjerivači đavola“, taj Krstić i Beara, na koncu taj Ratko Mladić, kao vođa paklene trojke, koja ništi bezmalo devet hiljada života, ali ne ljudskih, jer ljudi se, zaboga ne ubijaju – tu je Ženevska konvencija i slične stvari, ne to je devet hiljada genetski devijantnih đavola, kojima je mjesto pod zemljom (sic!).

Ovaj narativ, utišan ili pojačan prenio se na tzv. mir ili na ratovanje drugim sredstvima, manje je vidljiv i oku ponekad dalek. Sve do situacija, kad se bira između ljudi na lokalnim npr. izborima. Onda treba podsjetiti srpski narod sa kim živi ili preciznije kako to novogovor nakaradno detektira sa kim suživotari. I onda nisu to više komšije Asim, Irfan, Sanela, Mehmed, Harun, Lamija ne oni su đavoli, a gore od bivanja đavolom je paktiranje sa istim.

O Turcima i poturicama

Ti, koji bi “paktirali sa đavolom“-čitaj u realnosti oni koji bi podržali bošnjačkog kandidata na izborima u Srebrenici su gori od vragova, vražije su sluge. Ovim nakaradnim stavom je žigosan unaprijed svako ko pokuša razumski i ljudski umovati u srpskom nacionalnom korpusu i njemu se lijepi etiketa-poturica gori od Trurčina – opet trejdmark onih koji bi lake savjesti ubijali.

A ubiti valja svakako, ne samo Turčina, kako Bošnjake prije genocida zaziva zločinac Ratko Mladić, nego i poturice. A “poturica“, nije da nije bilo. Od Miodraga Šušnice u Banjaluci do Srđana Aleksića u Trebinju. U realnosti, oni su bili ljudi koji su pomagali drugim ljudskim bićima, a u Srpskom svetu i ključu čitanja tog svijeta, oni su đavolje sluge, poturice za koje postoji samo jedna kazna-a kaznu znate. Nema među živima ni Aleksića ni Šušnice.

Lakše je prihvatiti da si ubijao đavole, a ne djecu

Evo prije neki dan umrla je srebernička Majka Hrabrost, Nura Alispahić.

Bez supruga Alije je ostala već krajem 1994. godine u Srebrenici. Nakon toga, 25. maja 1995. godine, u masakru na Dan mladosti, na tuzlanskoj Kapiji poginuo joj je 24-godišnji sin Admir, a nepuna dva mjeseca kasnije zloglasni ”Škorpioni” su na Godinjskim barama kod Trnova ubili i njenog drugog sina, tada 16-godišnjeg Azmira.

Dioptrijom pregalaca sa ATV-a, nije se tu desilo bog zna šta – đavolja majka i đavolja žena, ostala je bez svojih đavola. Preciznije na ovaj ili onaj način svojim kandžama, uništio ih je “istjerivač đavola“ Ratko Mladić sa svojim pomoćnicima i velikosprskom ideologijom koja mu je bila pogonsko gorivo.

I Nura je nakon svega, sve do smrti uspjela ostati Čovjek, ljudsko biće kome niko neće usaditi zlo u dušu. U razgovoru za Radiosarajevo.ba rekla je i ovo:

“I poslije svega nikome nisam željela zlo, nikada nisam uputila ni ružnu riječ. Da mi je makar jedan ostao, ali nijedan.”

Možda za kraj treba poručiti onim monstrumima s početka priče što cijeli jedan narod nazivaju đavolima – da Srebrenicom uprkos svemu vladaju Bošnjaci, njihovi nišani ostaće za vječnost. Njihova bol je kosmička, nepojmljiva, a sabur Božiji.

Oni nisu đavil, to su ljudi koji su ljubili, voljeli i koji su uništeni zbog drugog imena i prezimena. A svi oni koji takve ljude nazivaju đavolima, e oni su sa šejtanske strane povijesti, oni pojašnjavaju sebi i svijetu kako je dobro i poželjno izmaketi drugom stolicu, pa onda i školu, jezik, profesiju, ime, prezime, kuću, ulicu, protjerati ga i na koncu lišiti života.

To je ta ideologija koja je sama na sebe navalila viševjekovnu sramotu za cijeli svoj-srpski narod i to je ta ideologija koja će kad-tad biti poražena. I tu ideoliogiju može poraziti samo srpski narod.

Jer ničija nije do zore gorila, a pogotovo onih đavola koji su kreatori genocida.

Piše: Dragan Bursać za Radiosarajevo.ba

Prijedlog: K.M.

195 Posjeta 4 Posjeta danas
News Reporter