ALI EF. ORMAN

Od prvog zaposlenja na mjestu uredskog pisara 1905. godine do koju godinu poslije Dugog svjetskog rata kada je preselio na Ahiret, skrhan neprebolnom tugom za izgubljenom djecom, Ali ef. Orman je pripadao grupi uglednih ljubuških muslimana. Iz vrlo oskudnih podataka o njegovom radu službenika u kotarskoj upravi i kasnije načelnika grada*, vidi se da je volio Ljubuški i da je težio da on bude u pravom smislu grad . Duboko ga je pogađalo masovno siromaštvo sugrađana i svim silama je radio i uspio da afirmira školovanje njihove djece kao jedini izlaz iz bijede.Dok je on bio predsjednik Mjesnog odbora „Gajreta“, veliki broj učenika i učenica ljubuške osnovne škole nastavio je školovanje u Mostaru i Sarajevu tako da skoro nije bilo skoro nijednog muslimanskog djeteta u gradu čije školovanje i boravak u konviktu nisu bili vezani za „Gajret“. Ljubuški muslimani su se svojski trudili da se oduže „Gajretu“prilozima sa zabava i drugim prilozima i u tome su uspjeli toliko da su bili primjer za ugled svim drugim mjestima u našoj zemlji. To se vidi iz jednog napisa u „Pravdi“ 1919. godine: „Iz Ljubuškog smo primili 8.000 kruna kao prihod od zabave za „Gajret”. Ovo je najveći iznos što smo ga primili iz jednog mjesta Bosne i Hercegovine. Kako je Ljubuški jedno od najmanjih mjesta u našoj domovini, to može da posluži uzorom čitavoj zemlji. Pregalaštvo omladine, koja je ovu zabavu priredila te darežljivost Ljubušaka zaslužuje najveću pohvalu“. (1)

Ovih nekoliko novinskih izvoda daju sliku rada i lika Ali ef. Ormana:

“Čuli smo da nekakove naherice iz Radišića uživaju više povjerenje i ugled u sreskoj upravi u Ljubuškom. Ali to se upravi osvetilo prigodom posljednje radišćanske vage. Kad su naherice kavgu napravile, ta uprava nije bila u stanju red staviti: žene i gospođe su se skrivale u raznim lokalima, stražara su lupili kamenom itd. Gužva i prenemaganje je trajalo tako dugo dok nije samim nahericama dodijalo. Sav se je svijet čudio da sadašnja sreska uprava nema nikakve moći ni ugleda. Javno se govorilo da je samo g. Orman u Ljubuškom, drukčije bi sve to izgledalo”. (2)

Općinska uprava je 28. februara 1934. godine, uz odobrenje viših organa vlasti, donijela odluku o uvođenju takse na vodu („vodovodne takse“). Mjesečna taksa iznosila je za stanara bez obzira na broj članova 5 dinara, svaku kafansku ili kuhinjsku radnju 10 dinara i svaku gostioničarsku radnju 15 dinara. Ljubušaci su se odmah pobunili, neki su odbili da je plaćaju, ali općinska uprava na čelu sa načelnikom Ali ef. Ormanom bila je dosljedna. Neplatiše nisu mogle uzimati vodu iz vodovodnih česmi, ali niko im nije zabranjivao da je i dalje uzimaju na Gujisti, Stublu i Gožulju. (3, 4)

Ali ef. bio je pobornik reda i discipline. Na redovnoj skupštini „Gajreta“ u Sarajevu objašnjavao je delegatima kako siromašni, ali uspješni Ljubuški, radi i kako daje 20.000 dinara priloga „Gajretu“ godišnje: „Pretsjednik Mjesnog odbora lično kupi društvenu članarinu, a ako ne on, onda blagajnik. Prilikom organizacije zabava članovi Mjesnog odbora konzultiraju najpodesnije i najviđenije ličnosti, obiđu cijeli srez i provode propagandu za zabavu. Odbornici obavljaju i fizičke poslove oko zabave, prenose sami materijal, stolice i klupe, tako da su režijski troškovi oko zabava minimalni. Na bruto prihod zabava u Ljubuškom od 10.000dinara, režijski izdaci iznose svoga 300 do 400 dinara, a ne kao kod nekih mjesnih odbora, sa prihodom bruto 3.000 dinara i režijskim izdacima 2.000 dinara ili možda još više. Gdje su režijski izdaci oko priredaba veliki, to je najbolji dokaz da članovi mjesnog odbora ne rade, ne ulažu truda, a taj trud plaćaju „Gajretovim“ novcem, što apsolutno ne bi smjelo da bude. Ко je „Gajretov“ radnik, mora da se žrtvuje, a ne da iz prikrajka posmatra kako drugi rade mjesto njega, ali za skupe pare „Gajretove.“

Ali ef. predlaže da Glavni Odbor sačini iskaz prihoda po pojedinim mjestima za vrijeme posljednjih pet godina i da Glavni Odbor, prema tim rezultatima, podjeljuje pomoći za slijedeću godinu. (5)

Ali ef. Orman se otvoreno i hrabro borio za prava muslimana u Ljubuškom i u onim vremenima kada je to bilo nezahvalno i „politički“ opasno, ne slažući se s tim da „Gajret“ treba u prvom redu da pomogne pasivnim krajevima u Južnoj Srbiji: „Ljubuški je pasivan kraj i zaslužuje pomoć od „Gajreta“s obzirom koliko daje „Gajretu“ i koliko mu je privržen. Iako u Ljubuškom ima 90% našeg svijeta skoro bez hljeba, zahvaljujući požrtvovnosti „Gajretovih“ radnika, posljednjih deset godina „Gajretovi“ uspjesi su u Ljubuškom vrlo dobri. Tamo je 52.000 stanovnika, a od toga svega oko 1.800 muslimana. Kada se uzme u obzir da je Ljubuški u prošloj godini dao za „Gajret“ 23.000 dinara, to znači da otpada na svaku muslimansku glavu 13 dinara godišnje. Te momente treba da uvaže svi delegati i da pomognu Ljubuškom, koje čini najveće napore sa svoje strane“. (6)

U pismu od 7. jula 1931. godine Ali ef. traži od Glavnog odbora „Gajreta“da se zauzme kod vlasti u namještenju bivše pitomice učiteljice Fahire Orman, njegove kćerke. Ali ef. u tome nije vidio lični interes, nego interes „Gajreta“ i cjelokupne muslimanske zajednice u Ljubuškom, što se jasno vidi iz ovih redova: „Gđica Orman Fahira, pitomica ‘Gajreta’, apsolvirala je Učiteljsku školu. Ista je predala Ministarstvu prosvete molbu i sve dokumente radi nameštenja. Izvještavajući Vas o prednjem, molimo Glavni odbor da poradi na nadležnom mestu da Orman Fahira bude namještena pri ovdašnjoj Narodnoj osnovnoj školi. Orman Fahira potrebna nam je radi „Gajreta“ u svim pravcima, a naročito radi širenja „Gajretovih“ ideja među ženskim staležom našeg mesta, jer poznato Vam je da je naš ženski kadar sasvim zapušten. Sem toga, Vama je dobro poznato na kakve sve zapreke mi nailazimo prilikom traženja ženskih za odigravanje zabava i priređivanje drugih priredaba*. Ovom prilikom napominjemo Glavnom odboru da u našoj Narodnoj osnovnoj školi već tri godine nema učiteljske sile islamske vjeroispovijesti, iako ista škola broji 90% naših đaka, pa je u interesu naše cjelokupne zajednice da Orman Fahira bude postavljena za učiteljicu pri ovdašnjoj školi“. (7)

Ali ef. Orman (1878) i Hatidža, djev. Krehić (1893), imali su tri sina, Hazima (1925), Fahrudina (1916) i Enesa (1921) i dvije kćeri, Fahiru (1911) i Seniju. (8)

* Na općinskim izborima u Ljubuškom 1933. godine Alija Orman dobio je 422 glasa, Sulejman Gujić 252 glasa. (Pravda 1933, 10392, 7, od 10. oktobra).

* Za člana Glavnog odbora „Gajreta“ izabran je 1934. godine dok je bio načelnik općine. (u penziji). Gajret 1934, 1, 157.

* Često su muškarci u pozorišnim komadima na priredbama i zabavama priređenim u Ljubuškom igrali ženske uloge.

* Hazim- Iznenada preselio na ahiret 1939. godne, kao učenik IV razreda Državne realne gimnazije u Trebinju. (Javna zahvala. Jugoslavenski list 1939, 287, 11).

* Fahrudin- Inženjer agronomije, poginuo 1942. godine.

* Enes- Student medicine u Beogradu, narodni heroj, poginuo 1944. godine.

* Fahira- Učiteljica u Ljubuškom, Drinovcima i Žitomisliću. Ubijena u Jasenovcu. (Konjhodžić M. Mostarke. Sarajevo, „Veselin Masleša“, 1981).

  1. Pravda 1919, 32, 4, od 15. maja.
  2. Tko s vragom tikve sadi! Narodna sloboda 1926, 1, 2, od 5. siječnja.
  3. Ljubušak. Zar se i ovo može trpjeti? Jadranski dnevnik 1934, 60, 6, od 31. maja.
  4. Zar se i ovo može trpjeti? Jadranski dnevnik 1934, 71, 4, od 13. juna.
  5. Gajretova redovna skupština, Gajret 1933, 17- 18, 272.
  6. Pretkonferencija za Gajretovu glavnu skupštinu, Gajret 1938, 169.
  7. Arhiv Bosne i Hercegovine. Molba za namještenje Fahire Orman, GPKD 1931,        11/2293.
  8. Konjhodžić Sead. Neobjavljeni podaci o porodici Ali ef. Ormana.
Halid Sadiković
.

Mjesni odbor “Gajreta” u Ljubuškom 1930. godine.

 U sredini sjedi: Ali ef. Orman.
.
.
331 Posjeta 3 Posjeta danas
News Reporter

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *