Objavljeno 2. marta 2019, autor Mladen Bošnjak
Upravo na Dan nezavisnosti Ljubuški je zapljusnula žalosna vijest da je u dalekoj Norveškoj umro Samir Konjhodžić (1962), čuveni ovdašnji rukometaš, nenadmašeno desno krilo Izviđača, ljubimac starog dobrog Sportskog centra…
Vremešnijim ljubiteljima rukometa u Ljubuškom munjevito se počeo odmotavati film, vraćanje u rane osamdesete bilo je neminovno, navirale su uspomene, zgode i nezgode, anegdote… Samir Konjhodžić bio je član sada već povijesne generacije koja je pod vodstvom Mirka Novkovića igrala najljepši amaterski rukomet u Bosni i Hercegovini. Škorput, Mucić, Grbavac, Primorac, Sušac, Čolina, Nikolac, Zloić… Velika generacija koja je redovito egzaltirala krcate tribine „Sportskog“.
Samir Konjhodžić je bio poseban i čudesan. Desno krilo kakvih (isključimo patetiku) danas nema. Za razliku od suvremenih ziheraša koji gotovo cijelu utakmicu prespavaju na krilu, bilo mu je dovoljno „trijes centi“ prostora da uleti u šesterac i matira golmana. Rođeni asfalt bio mu je mekši od gumene podloge tuđih dvorana. Nije bilo „frljoka“, nije bilo ovog nekakvog ljepila koje „pričvršćuje loptu“, nije bilo parketa, grijanja… Zato je u izobilju bilo znanja, hrabrosti i ljubavi. Prema svojemu klubu i svojemu gradu.
Zato Samirova smrt u norveškom gradiću Sor Fron, daleko od rodne grude, daleko od Izviđača, daleko od tribina Gradske dvorane, još teže pada. Ako ništa drugo, za sve što je dao Ljubuškome, za sve lijepe trenutke, i za one tragične, za virtuozni rukomet, neka ga zauzvrat isprati njegov klub, neki daleki huk pretijesnih tribina, i skoro zaboravljeni miris proljeća u rodnom Ljubuškom. Zaslužio je!
Piše: Mladen Bošnjak/Sportske.ba
Radio Ljubuski
