Amina Ahmetašević: MUŠKA I ŽENSKA AVLIJA

Bila je to prvobitno(očigledno je kod mene jako izražen žal za starim vremenima) veoma lijepa gospodska kuća koja je pripadala porodici Kujundžić,a u vrijeme kad sam ja tamo počela živjeti vlasnica je bila jedna od nasljednica te porodice,prezivala se Hasibović(ime sam zaboravila,iako  sam često susretala tu ženu kojoj sam redovno nosila mjesečne kirije,jer,iako je stan-dio kuće koji smo koristili,bio na izvjestan način nacionalizovan u to vrijeme,očuh nije htio koristiti tuđu imovinu bez naknade,pa smo redovno sve dok nismo otkupili kuću plaćali kirije što porodica koja je koristila drugi,čak veći dio kuće,nije činila,smatrajući svojim pravom da stanuje u dodjeljenom prostoru).Kuća je bila prostrana sa svim pratećim objektima.Imala je dvije avlije,prvu,takozvanu mušku kroz koju su ulazili naši tadašnji sustanari,da to tako nazovem,ali smo i morali prolaziti kroz tu avliju,pa kroz druga vrata u svoju avliju koja je prvobitno bila ženska avlija.

U donjoj,prvoj avliji bio je i ulaz u magazu ispod kuće koju mi nismo koristili,ali smo u donjoj avliji imali naknadno napravljenu šupu,jer je u to vrijeme kad su se kuće zagrijavale loženjem peći,pa je bilo potrebno obezbijediti prostor za ogrijev,ali smo već kuhali na električnom štednjaku.U toj avliji je bila i česma uz koju je naknadno napravljen zahod za naše sustanare i to onda kad je očuh odlučio da u prvom hajatu našeg dijela kuće napravi zahod za nas,da bi nam stanovanje bilo ugodnije(Moram ovdje ispričati i jednu maminu pošalicu:Kad je došao majstor koji je pravio taj zahod –Terzimehići su bili radoznali šte se to kod njih pravi.Posebno je svoje interesovanje ispoljavala jedna od kćerki-Advija,koja se nije mogla suzdržati da mamu ne zapita šta se to pravi,a mama odgovorila da „pravimo đulaf gdje ćemo blago ostavljati,što Advija odmah nije shvatila,ali ni dalje pitala,da bi se kasnije zajedno sa ostalim svojim ukućanima,a i nama smijala na maminu dosjetku).

I da nastavim:Česma u donjoj avliji imala je lijepo kameno korito na kojem smo i mi ispirali oprane haljine,tačnije žene koje su za nas to radile(očuh je nastojao mamu poštedjeti od težih poslova,jer je ubrzo zatrudnjela i rodila mu sina,čime je bio jako ponosan,jer je sa punih 55 godina dobio „nasljednika“.Žene koje su povremeno dolazile da pomognu raditi teže poslove kao što je pranje haljina,posebno recimo posteljine,drolja,deka…Iz te donje avlije bio je ulaz u jednu zidanu zgradu koja se nekad davno,prije mog dolaska u tu kuću,ali i prije dolaska ostalih stanara,korištena kao ahar,u kojoj je čuvana stoka,krava i ovce,što je bilo uobičajeno u mahalama.Iz te donje avlije bio je dio kuće na spratu i jednu sobu u prizemlju koju je koristila porodica Terzimehić,a što je značilo da je nekad cijela kuća bila funkcionalno jedna cjelina,što u vrijeme kad sam ja došla nije bilo.Mi smo ulazili kroz druga vrata u našu avliju.Moram reći da su prvobitno obje avlije bile kaldrmisane,kao i sve avlije u mahalama.U gornjoj koju smo mi koristili u sredini je bio lijep okrugli cvijetnjak oivičen okruglim bijelim kamenjem-oblucima.U cvijetnjaku je bilo različitog cvijeća.A između kamenja u kaldrmi bi često iznikli „ježići“kako smo zvali to lijepo sitno cvijeće raznih boja koje,,iako je korov i trava izmeđđu kamenica uvijek čupan,je ostajalo kao ukras.Kasnije kad je avlija cementirana(što je sa mog sadašnjeg gledišta velika greška,jer je time izgubljena ljepota avlije,ali se to činilo radi lakšeg održavanja) mama je nastojala sačuvati ježiće pa ih je presađivala u veće saksije,ponekad čak i u velike već odbačene šerpe.

Na dnu naše avlije bio je zajednički zahod,za nas i naše komšije,a u kojem nije bilo česme(kao u onom u našoj kući u Čeljigovićima).Osim što se iz te avlije ulazilo u naš dio kuće tu su još bila i vrata-konšipka,koja su vodila u prilično veliku ravnu bašču u čijem vrhu je bila lijepa sofa za sjedenje.Kao i sve druge bašče i naša je bila ograđena drvenim tarabama,a graničila je sa baščom komšija Krek,pa dijelom Tuzlića,zatim Nezića, odnosno Teftedarija sa kojima smo bili povezani i kapijom,tako da smo nerijetko kroz ta vrata mogli proći,pa kroz njihovu bašču i avliju i napokon kroz kapiju izaći na vrhu Lubine ulice,koja je izlazila na Ploču,tada i sada Ulicu Mustafe Dovadžije,jednog od vratničkih heroja,ujedno i najpoznatijeg,koji se i sada uoči obilježavanja Dana oslobođenja Sarajeva,te Dana borca posebno pominje.I kad sam već pomenula ta vrata koja su povezivala našu i komšijsku bašču i kuću,slušala sam priču da su tokom Drugog svjetskog rata upravo ta vrata jednom čovjeku(barem tada) spasila život.Suprug Fikrete Nezić koja je živjela u unutrašnjoj kući porodice Teftedarija(majka joj je bila iz te porodice) spavao je kad je tadašnja vojna patrola krenula da ga uhapsi zato što je sarađivao sa partizanima,a on se spasio bijegom kroz njihovu i našu bašču,pa naše avlije i pobjegao u drugi dio za koji oni nisu znali.Nažalost,nakon izvjesnog vremena taj komšija,ipak je poginuo i ostavio rehmetli Fikrethanumu udovicu sa sinom Mirzom.

Graničila je naša bašča i sa baščom porodice Fočo u donjem dijelu.U bašči smo osim cvijeća i sofe u kojoj je lijepo bilo sjediti tokom ljetnih poslijepodneva i večeri,sadili i nešto povrća,mada su to činili naše komšije iz porodice Terzimehić,jer je očuh Hilmaga imao povrtlarsku radnju ili zelenaru kako se tad zvalo,pa je voće i povrće donosio ili slao iz radnje,zavisno u kojim je to količinama bilo.Naprimjer,u jesen bi slao gajbe paradajza,paprika,krastavica,vreće kupusa i drugo povrće za pravljenje turšije za što su nam za pripremu trebali dani i dani…Jer se uvijek pravilo više galona-kavanoza i to prilično velikih da bi to trajalo tokom cijele zime,ali i da bi bilo dovoljno ne samo za goste koji su često dolazili kod nas u kuću,nego i akšamlije koji su se sastajali u tadašnjoj Vatrogasnoj četi(koja i dan-danas postoji kao sjedište Dobrovoljnog vatrogasnog društva Vratnik,a u kojoj se tada posebno nedjeljom poslije podne okupljalo gotovo isto društvo starih akšamlija,pa bi očuh tamo svraćao pravo iz radnje i ubrzo nakon što bi zasjeli,slao po doze hrane i posebno turšije).

 

Izvor:Amina Ahmetašević:“Moje mahale i mahalanje“;Dobra knjiga,Sarajevo,2013.godine

Priredio:Kemal Mahić

993 Posjeta 2 Posjeta danas
News Reporter