SEHARA

Taj dan sam požurio preko zelene Ćerićevine. Nespretno sam prešao zid ulice koja je dijelila mahalu do prečice prema kući nene Fatime. Dok me trava šibala po tankim dječijim nožicama, već sam se pitao hoću li i ovaj put dobiti nešto od nje na poklon. Možda jabuku ili neki slatkiš. Tako je lijepo znala da me dočeka u svom čardaku, s riječima topline, dok bi se lagano gegala do musandere iz koje bi vadila neke kolače ili kekse koji bi se posebno čuvali za “kad neko dođe”. U mojoj dječijoj glavici ti keksići kao da su se i zvali “Kad neko dođe”.
Kod nene sam osjećao posebnu ljepotu. Možda je to bilo i zbog stare aginske kuće na sprat u kojoj je živjela. Svojim izgledom ličila mi je na neku staru hanumu, uzdignutu u svoj svojoj ljepoti i ponosu među ostalim mahalskim kućama. Takva je bila i moja nena Fatima.
Hrlio sam livadom ne obazirući se na mogući ujed zmije iz visoke trave.
Ušao sam u njenu kuću, popeo se uskim i krivudavim drvenim stepenicama, koje bi, zbog svoje starosti, uvijek ispuštale neke zanimljive zvukove. Poselamio bih svaki put već od vrata sobice koja je služila kao kuhinjica.
Kao po nekom ritualu, sjeo bih na staru drvenu orahovu seharu. Sehara je bila lijepo urađena, s dubokim rezovima napravljenim oblicima vinove loze i još nekim ukrasima. U to vrijeme sehara je imala tamnu boju od farbe majstorskom rukom nanesene. Sjeo bih na seharu, i pored prazne, slobodne, lijepo ukrašene sećije. Polahko sam udarao petama po njoj, a ona je odjekivala bogatstvom raznih tajnih poslastica. Nena bi tada ustala i rekla: “Hajde malo ustani, da ti dam nešto, unutra je, sine”, pokazujući na seharu i smijući se. Tada nisam shvatao zašto bi me mazila po glavi i posebno mi tepala, izgovarajući najljepše riječi, koje je samo ona znala izgovoriti. “Tebe voli tvoja nena, da si ti meni živ i zdrav. Nek si ti meni malo došao”, govorila bi.
Ustao bih, a ona bi izvadila svežanj suhih smokava uvaljanih u brašno. Meni je to bilo kao da mi je dala čitav svijet. Čak mi je i plastična kesica značila mnogo. Smatrao sam se darovanim. Ne bih žurio da pojedem smokve jer se trebalo pohvaliti braći i mahalskoj djeci neninim poklonom. Nekada bih iz sehare dobio i jabuke ili šipke. Imala je ona uvijek nekih iznenađenja u svojoj sehari. Ta obična drvena kutija postala je mjesto moje radosti. Kao njen stari mačak žurio bih na toplo mjesto ljubavi i posebnih darova.
Sada je sehara sigurno stara. Nalazi se u kući rođaka Hasana. Izgubila je boju i sadržaj. Sve to mi, sinko moj, nije smetalo da u nju spremim sjećanje na to vrijeme kada je malo značilo puno, kada su sitnice život činile ljepšim. Ali, čuvam ja njenu seharu i okus smokve u ustima. Smokve “Kada neko dođe”.

Odlomak iz romana “Odluka”

Admir Delalić

440 Posjeta 4 Posjeta danas
News Reporter