Bunar govornika

bunar

Živio nekada davno jedan mladić koji je želio da zna lijepo pričati. U svom silnom nastojanju da obogati svoj rječnik svaki dan je pamtio po jednu lijepu riječ. Za hiljadu dana i noći naučio je hiljadu gizdavih riječi ali mu nikako nije polazilo za rukom da od tih riječi sastavi neku lijepu i sadržajnu rečenicu koja bi ga svrstala u red izuzetnih govornika. U to vrijeme mnogo se vodilo računa o govoru i riječitosti. To je često značilo i biti prihvaćen, imati društveni status i ugled.

Mladić je shvatio da baš nikako ne može lijepo da priča. Svaka nova naučena riječ samo bi stvarala zbrku u njegovoj glavi. Tužan i slomljen odlučio je da napusti ljude jer kao takav nije znao ni da razgovara u društvu. Ljudi su ga počeli izbjegavati i smatrati ga grubim i neuljudnim. Njemu je bilo svega preko glave. Smotao je zavežljaj svoje potrebe što je imao, pozdravio se sa ono malo prijatelja koje je zadržao i koji su ga prihvatali iz čistog sažaljenja. Napustio je svoje selo, okrenuo se i rekao; eto, ostavljam te, selo moje, ti, u kojem je moj jezik k'o odrezan, a moja pamet ravna tek rođenu djetetu. Eto vam, silni govornici i oratori, uživajte u svojim riječima i tome što me nema među vama i što me više nikada neće biti.
Rekavši to, zaputi se u brdoviti pustinjski dio daleko od sela gdje su postojale davno napuštene pećine. Odabrao je mladić život pustinjaka, a svakako nije imao bilo kome bilo šta lijepo da kaže. Nije on to ni mogao. Počeo je razmišljati o tome kako će konačno staviti lance šutnje na ionako nekoristan jezik. Ostavio je onu svoju knjigu lijepih riječi u selu. Nije ih se želio više ni sjećati. Šutnja je postala njegov izbor i put.
Našao je prostranu ali hladnu pećinu. Naložio je vatru i sjeo da jede ono malo hrane što je ponio. Skoro da je plakao od tuge i samoće.
Noć je već padala. Samo bi poneka sova naglasila nastupanje noći ili spretni šišmiš zalupetao krilima tražeći izlaza u potrazi za hranom. Eto, to je moj život pomislio je. Ovdje sam završio. Opet, možda je ovako i najbolje; mogu pričati sam sa sobom. Više mi je postalo svejedno šta će ljudi za mene reći. I ko su ljudi u stvari? Samo neko kome treba udovoljiti i učiniti sretnim. Gdje su sada ljudi da oni tako postupe prema meni? Džaba onim silnim oratorima i mudracima lijepe riječi, kada evo, ovdje, u ovoj samotinji sjedim sam i čekam, ko zna šta. Najprije će biti da je to smrt. Možda me neki pustinjski ris pojede. Dobro bi to bilo, bilo bi neke koristi od mene.
Noć je prestigla dan. Mladić nenaviknut na svoj novi dom izašao je pred pećinu i gledao u zvjezdu sjevernjaču koja je treperila i označavala stranu sjevera. Ti zvijezdo, reče, imaš svoju ulogu, i moreplovci se upravljaju tobom, a šta ću ja, koja je moja svrha? Nit’ meni od mene ima bilo kakve koristi i posebno drugim ljudima. Ne mogu biti putokaz ni sebi, i kako ću onda biti drugom? Bože, daj svrhu mom postojanju, i nemoj da obična zvijezda bude smislenija od mene. Ja sam zalutao a ona, u tami, pokazuje put i pravac u noćima bez oblaka. Nad mojim životom se navukoše oblaci neznanja i bespomoćnosti.
Dok je sve to razmišljao jednim štapom je crtao po pijesku neke čudne oblike, kradući tako od preduge noći jedan dio vremena, i nalazeću čudni smisao u tom besmislenu poslu.
Podigao je glavu i ugleda blagu svjetlost u podnožju pećine. Začudi se i trznu. Pomisli da je neko krenuo da ga traži bojeći se za njegov život. Teško da može biti to, jer kome trebam, i ko to mene voli? Nisam u stanju ni lijepe riječi pokloniti. Ovakvi kao ja ljudima i ne trebaju – mislio je mladić.
Hitro nađe put i krenu prema svjetlosti. Prišao je i vidio nekog čovjeka kako sjedi za vatrom, i dugim debelim štapom sređuje žar vatre. Kao da je nešto pjevušio u sebi. Možda je to bio pustinjski vjetar koji je donosio svježi zrak sa daleke rijeke. Prišao je bliže, to je bio neki starac. Sivi pregrtač na njegovim plećima je pokrivao mršava ramena. Na glavi je imao nespretno smotanu kapu i oko kape komad kože koja je držala na mjestu njegovo pokrivalo za glavu. Mora da je neki pustinjak, pomisli. Evo moje sudbine i mog puta, ovako ću i sam izgledati.
Prišao je starcu i uljudno ga pozdravio. Starac je podigao glavu i poželio mu dobrodošlicu.
Reče mu; Mogao si pripaziti na onaj kamen na koji se maloprije spotaknuo. Zašto žuriš, što je tvoje sigurno ti neće pobjeći? Misliš li da neko može spriječiti vjetar da dođe gdje treba? Dobro mi došao mladiću, izvoli, sjedi, ljubazno reče starac.
Mladić začuđen njegovim riječima o kamenu i vjetru, polahko sjede na jedan kamen u blizini starca. Kako je to mogao znati? – pomisli. Kako je mogao čuti bilo šta od vjetra koji je šibao suhi pustinjski pijesaki noseći prašinu naokolo stvarajući novi pejzaž?
Vidim da si tek došao iz naselja, reče starac. Šta te natjeralo da dođeš ovamo, gdje vlada samoća, vuci traže svog plijena i samoća ubija? Mladić je šutio, nije želio ništa reći. Baš ni jedne jedine riječi. Zar nije sam sebi obećao da više neće ništa pričati? I ovo je neko iskušenje, pomisli. Zar da i ovdje u ovoj nedođiji moram pričati? Tek sada shvatam koliko sam bio u pravu što sam otišao od ljudi. Ali, kako otići od njih? Ko će znati, možda mi sami sebe proganjamo nemoćni sebe bolje shvatiti.
Ti mora da si neki mudar mladić; kroz smiješak reče starac zagledan u daljinu. Šutnja je mudrost, rekli su oni razboriti. Ali, nije svaka šutnja mudrost. Nije mudrost da šutiš a pun si riječi koje žele kao nabujala rijeka izaći van svog korita. Riječi su plod srca. To bi riječi makar trebale biti.
Mladić je šutio i dalje, ali upravo kako je starac i rekao on je bio pun riječi koje su tražile svog izlaza i željele da se pokažu. Čudio se tom susretu i starčevim riječima. Ko je ovaj neznani čovjek? Šta hoće od mene sa onim riječima? Da on zna moju muku i patnju sam bi otišao od mene, ne želeći da remetim njegovu tišinu i mir koji je ovaj čovjek očigledno našao. Svaki njegov pokret govori o kakvoj prisebnosti se radi, razmišljao je mladić.
Mladiću, nastavi starac. Jesi li ikada slušao kako vjetar pjeva? Možeš li razumijeti samoću mlade lisice u pustinji dok štekće dozivajući svoju majku? Slušaš li prirodu? Znam da ti je teško ovo shvatiti. Oni koji nauče slušati, nadati se, znat će lijepo i pričati. Ali, ne svakako slušati, već smiriti svoj um i srce za ono što nam se kaziva. Vidiš, tačno mogu znati koji vjetar donosi kakvo vrijeme. Naučio sam slušati vjetar. Šta misliš, koga je lakše slušati; ljude ili vjetar? Koga je lakše razumijeti?
Ali ljudi moraju govoriti da bi se pokazale nutrine. Značaj rečenog nije ni toliko važan kao ono čime je motivisan govor. Slično kao i vjetar. Ako je vjetar šalje kiša, to je važan vjetar, ali ako će to biti žestoka pustinjska oluja, bilo bi dobro da to znamo razlikovati. Ljudi su, mladiću, kao i pustinje. Samo ih život srca može učiniti živim pod vjetrom Božije milosti koji donosi kišu lijepih riječi.
Zaista čudnovato. Ništa mu nisam rekao a on mi daje odgovor. Šta bi se tek desilo kada bih mu kazao šta se meni dogodilo? Možda bih od toga imao koristi, ili će mi makar od toga biti lakše. Ipak, on je neki pustinjak; ma šta loše ili krivo rekao, on to neće moći nikome kazati.
Mladić je starcu sve ispričao kao je bilo, iznoseći svu tugu i jad svoje nesreće. On je sve pažljivo slušao, gledajući u njega bez i jednog treptaja oka. Nije ga niti jednim gestom sažaljevao niti korio. Ničim nije pokazao nestrpljenje. Samo je, kao što se vjetar osluškuje, tražio izvor tih riječi nesretnog mladića koji je konačno otvorio srce.
Starac se zahvali mladiću na rečenom i reče;
Mnogo je onih što govore zbog govora a ne zbog onog što riječi znače i što se želi njima postići. Zato često riječi ne dolaze do onih kome su upućene. Ljepota riječi se nalazi u gledanju u vlastito srce koje je izvor Božije ljepote i uzrok da riječi dođu na jezik. Božijih riječi ne može nestati ako ima motiva za njihovo izricanje. Nije cilj govorništvo već istina. Budi iskren u onome što govoriš. Pusti um. Njegovo je da umuje, ali srce razumije i dozvolu jeziku daje. Zar misliš da se može lijep govor naučiti iz knjiga? Ne, to je zabluda. Knjige nauče naš um da postoje lijepe riječi. Srce slaže riječi po tajnom receptu kojeg pravi govornik nije ni svjestan. Oni koji najbolje govore znaju slušati i sebe i druge. Osluškuju i čekaju na pragu svojih srca da poteče riječ vrijednija od zlata i slađa od meda. Eto, mladiću, to je rješenje za tvoj problem. Sada se možemo rastati. Večeras bi vjetar mogao svirati posebnu muziku, tako dragu mojim ušima i srcu, da čak i svoje disanje zaustavljam.
Hvala ti, o izvoru mudrosti moje. Ti si kao kiša Božije milosti za neplodnu pustinju moje duše. Ti si usred moje pustinje iskopao bunar znanja i mudrosti i sada znam šta je govor i šta mi je raditi; reče veselo.
Mladić krenu nazad u selu i poče naglas govoriti;
O topli vjetre, odnesi moj glas u selo moje, i okupi sve moje prijatelje i neprijatelje. Želim im reći da sam iskopao bunar iz kojeg kao žedan vadim riječi milosti i dobrote. Nisu važne riječi već bunar. Sa bunarom nemam ništa, on je Božiji dar, i molim Boga, da mene žednog dovede na njega. Želim sa njega napojiti žedne, osvježiti umorne i razgaliti potrebne. Dođite svi. Reći ću vam najljepše riječi od kojeg srca oživljavaju, i umovi se rasprše u svijet mašte gdje Bog pokazuje istinska značenja riječi. Dođite svi da podijelim radost moju sa vama, i kažem da vaše nastojanje da lijepo govorite nije ništa drugo do čežnja za Vlasnikom sve ljepote ovog i budućeg svijeta. Posebno vi govornici, i vama ću reći, dovoljno sam ja slušao vas. Jer sada je moje srce bogatije za ne znam i koliko riječi. Dođite i uzmite jer neće i ne može nestati, naglas je govorio ne stideći se ni jednog slova.
Došao je u svoje selo i stao na mjesto gdje je seoski poglavar držao govor pred neke godišnje svečanosti i blagdane. Ljudi su već uveliko bili u svojim kućama.
Napuni mladić pluća vazduhom i povika iz sveg glasa. Dođite prijatelji moji. Dođite i poslušajte šta vam imam reći. Večeras je neko drugi došao iz pustinje i ostavio prazne i beživotne riječi. Večeras sam i umro i oživio na bunaru onog pustinjaka koji mi ukaza na bogatstvo koje ne prestaje i na riječi koje vjetar milosti donosi na moje srce i jezik. Neće vam trebati knjige da bi me razumijeli; ponesite samo srca kao korita za riječi i dobro poslušajte šta ću vam reći.
Već skoro zaspalo selo poče se okupljati oko njega, začuđeni tom hrabrošću koje se graničilo sa ludosti. Svi su znali da nikada nije bio od lijepih riječi, i evo sada se to promijenilo. Svi su željeli čuti šta ima za kazati; i staro i mlado, žene i djeca, čak su i hromi starci su na naslone svojih prozora izvirivali glave čudeći se mladiću odmahujući glavama. U posebnu grupu se okupiše vrli i poštovani govornici koji su kao mudraci već smišljali kako da ponize i vrate mladića na zemlju poniznosti.
Mladić poče svoju besjedu. Vi koji spavate u kućama svog mišljenja i koje su samo izvana sigurne. Živite u ruševinama koje gradite na samoljublju i riječima kojim podržavate jedne druge gradeći kuću samo ovog svijeta. Mi smo nešto mnogo više od lijepih riječi i komplimenta i manira kojim iskazujemo poštovanje jedni prema drugim. Naše Kuće života Uzvišeni je izgradio iznutra prema vani a ne obrnuto. Srce prvo zakuca u tijelu čovjeka, i ono je prvo u stvaranju Božijem. Jezik ne bi trebao biti prvi. Važno je da riječi idu od srca i prema srcu. Nemojte me milovati riječima; bolje i iskren udarac već lažno dodvoravanje kojim samo želite priskrbiti nešto od prolaznosti ovog svijeta. Bolja je jedna noć u pustinji gdje ćeš osluhnuti svoje srce nego čitav život u gradu punom ljudi koji će biti tvoj zastor od Boga. Mi smo zastori sami sebi. Istina je najljepša riječ na ovom svijetu. Ljubav je ukrašava a milost povezuje. Vrijeme praznih riječi i fraza je postala naša navika kojim mjerimo prolaznost zaboravljajući vječnost. Bolje jedna riječ istinita nego rijeka lažnih makar u formalnom smislu i bila istina. Moje riječi su proizvod nadahnuća i višeg cilja a ne dokazivanja. Riječi ukrašavaju život i pomažu istini da ostane čista od lažnog govora. Svaka moja riječ ostaje zapisana u vječnosti i biva dokazom za mene da sam govorio. U vremenu loših riječi treba govoriti lijepe i istinite. Njihov je cilj istina. Istina je Ljepota a ljepota je istinita koju čak i nepismen može razumijeti. Eto, dragi moji rekoh vam. I sada idem u pustinju po još lijepih riječi, na svoj bunar, gdje je dovoljno milosti i za one koji šute i za one koji žele govoriti i slušati.
Hvala vam i ostajte mi dobro. Molit ću Boga da dođete na svoja vrela, jer samo na njima možemo biti istinski sretni i zadovoljni.
Bez riječi, masa ljudi se razmakla, i on, laganim korakom krenu u svoju zemlju sigurnosti. Govornici su sa poštovanjem pognuli glave, i jedan mu onako u prolazu na leđe prebaci svoj ogrtač, koji je označavao status visoko uglednog čovjeka koji je došao i zaslužio mjesto onog koji govori i kojeg se sluša.

Admir Delalić, Mostar, 2013.

2694 Posjeta 1 Posjeta danas