ZORAN MIJATOVIC

zoran m

Bio sam tek u četvrtom razredu osnovne škole kad sam izgubio školskog druga i velikog  prijatelja Ozrenka Bobu Medjugorca. Njegova smrt došla je iznenada i pogodila me snagom orkana. Bile su to dječije godine kad smo živjeli život a koncept smrti nam je bio nepoznata kategorija. Bobo već dugo nije sa nama a od njegove smrti se nikad oporavio nisam.

Pokoj mu vječni.

Jučer sam dobio kratak SMS is Ljubuškog . Kaže u jedanest slova  okrutno stvarno “Zoran je umro”. I opet kao i prije 40-tak godina moj svijet je ponovo stao a ja pokušavam u toj realnosti naći smisao.

I opet ne ide.

Sreli smo se, kao i svih ovih godina, ponovo u Ljubuškom ljetos. Zadnje što smo jedno drugom obećali bilo je da ćemo slijedeće godine konačno naći više vremena i sjesti da napokon otvorimo onu bocu Dingača koju najavljujemo već treću godinu zaredom.

Zoran Mijatović je bio moj prijatelj. Veliki, iskreni dokazani. Nije da se dokazivati trebao. Nikome. Bio je osoba ogromnog moralnog integriteta. Obrazac poštenja i poštivanja.

Ko ima jednog takvog prijatelja za života bogat je čovjek. Ja sam sa Zoranom bio milijarder

Prijateljovali smo, družili se živjeli zajedno još od prvog dana, prvog razreda osnovne škole. Prošli smo zajedno tu osnovnu zatim srednju školu, maturirali zajedno, odslužili vojsku zajedno, brucoški cimerovali zajedno u Sarajevu i sve mi to danas izgleda  i malo i kratko. Prekratko za imati prijatelja ko što je bio Zoka. Takvi ljudi trebaju da traju vječnost.

Ne samo da je bio fizički krupniji od mene nego je bio i zreliji, ozbiljniji. Prekorio bi me nekad kao što starji brat ruži govoreći me direktno bez uvijanja šta mu se ne svidja i šta mi je činiti. Nije tu bilo ni ljutnje ni zlobe bio je to Zoranov način da me učini boljim čovjekom.  I činio je. I mene i druge.  Bio je apsolutno nevjerovatan izvor pozitivne energije. Šalio se na svoj račun i tamo pred kraj razoružavao doktore svojim humorom kad bi im pričao o svojoj bolesti.

Rekoh zadnji put smo sjedili u našem Ljubuškom ljetos. Obradovao mi se kao i uvijek iskreno, srdačno, ljudski. Nije volio da druge zamara svojom bolešću. Još davno mi je rekao: “Ćići ja znam s čim se borim i da mogu otići svakog dana”. Vjerovao sam mu a nisam htio da mu vjerujem. Ta uvijek je bio tako jak, oličenje zdravlja i fizičke spremnosti. Izdržaće, neće to njega.

Sreli bi se tako ljeti i prisjećali škole, vojske, brucošovanja u ledenom Sarajevu. Prepričavali smo kroz smijeh prve simpatije, ljubavi i razočarenja, školske marifetluke i podsjećali jedan drugog gdje je ko od naše nekadašnje školske raje danas. Podsjećali smo se i zajedničkog podstanarenja i sanjarenja. Prisjećali se knjiga koje smo zajedno čitali i kaseta koje smo dijelili. Sjećam se da je jedne zime odnekud nabavio kasetu sa koje smo u tišini prokleto ledene sobe slušali Radu Šebedžiju kako divani sa svojom Ines. Slušali smo je te zimske noći dok je nismo naučili napamet kako bi nekad ako bude prilike impresionirali neku svoju buduću Ines. ”Ja neću imati sa kim ostati mlad ako svi ostarite i ta će mi mladost teško pasti”. Mozart – Requiem – Agnus Dei.

Od kada ga znam Zoran je bio iskren vjernik. Ništa novokomponovano, ništa nakalemljeno. Čisto i iskreno onako kakva vjera i treba biti. Vrijednost koje mu je usadila njegova familija nije nikad napuštao. Znali smo ulaziti u duge teološke rasprave o smislu života, Bogu i životu poslije. Zadnji put kad smo posjedili iskritikovao je sebe jer je mislio da nije dovoljno dobar ni pokoran vjernik. Nisam mu to nikad rekao ali mi je vozeći se nazad prema Mostaru prolazilo kroz  glavu :” Ako Zoran misli da nije dovoljno blizak Bogu čemu se mi griješnici možemo nadati.”

Za onih ružnih godina suza i progona nazvao sam Zorana pitajući za pomoć. Već slijedeći dan bio je u pokretu. Nije se smirivao slijedećih nekoliko mjeseci. Prevrnuo je Hercegovinu tražeći odgovor na moj upit. Kad bih mu poslije, nakon što je nada postala sve tanja,  bojeći se za njegovu sigurnost rekao Zorane okani se toga ružna su vremena odgovarao bi mi smireno :”Ćići ja to moram odraditi”.

Obećanje je održao. Kao i svako prije toga.

Sretali smo se poslije toga mnogo puta i svaki put kad bi pokušavao da mu se zahvalim prekidao bi me ne dozvoljavajući mi ni rečenicu da završim. Smatrao je to svojom privatnom misijom i ljudskom dužnošću.

Prijatelju prerano si otišao. Nedostajaće nam tvoj široki, iskren osmjeh, tvoja smirena besjeda i mudrost. Na našu sreću za sobom si ostavio dobrote i  ljudskosti za pet života i sve nas učinio boljim ljudima.

Hvala ti i pokoj ti vječni.  

  1.  

 Iskreno

Esad Sadiković

PS

Teti Mileni, supruzi Blaženki kao i Zoranovoj djeci, braći i obitelji saučešće od srca.

2672 Posjeta 1 Posjeta danas