SAGA O FRA HAZIMU

AnteGranic

Sa nama  ljubusak sa pariskih polja  Ante Granic.Danas vam donosimo prvi od cetiri nastavka izvanrednoga teksta “Saga o fra Hazimu”.Izuzetno lijep tekst i od srca ga preporucujemo svim nasim posjetiteljima.Tekst sutra izlazi u “Hercegovackim novinama”.Zahvaljujemo gos.Granicu na ustupanju ovoga teksta.

   E K S P O Z I C I J A                                                            
                                                                                 
                                                                                 
                                                     
   Sjeverna pariska zeljeznicka stanica lici i danas,kao i svakog dana u ovo
vrijeme,na uzavreli ljudski mravinjak,iako je jos u toku strajk
   osoblja prigradskih vozova i pariskog metroa , a usto je i – minus pet .
   Minus pet u Parizu – oh ,Boze ,pa to je pravo cudo !… Cak je i jezero u Kreteju
pobijelilo ,ali ne od snijega nego- od mnostva galebova
   doletjelih i pobjeglih od zime,uzvodno Senom,sa Atlantika.                       
                                                                                 
                                                                                 
   A tu ,pored stanice Gare de Nord, nalazi se i znamenita klinika – svojevrstan
centar za reanimaciju najtezih bolesnika koji su ovdje upuceni
   iz drugih bolnica ,posebno onih bolesnika koje i starost zove da odu sa ovog
svijeta.Tri je sata poslije podne kad je ovdje dozvoljena
   posjeta bolesnicima, a koja traje tocno do pet sati.
   Snijezi !.. Hladan mi vjetar ledi pocrvenjelo lice dok koracam u posjetu.
   
Uz vanjski zid ove znamenite bolnice ,gdje je nekada zuborila cesma (dok
nije,prije tridesetak godina, zamukla zauvijek),leze na hladnom asfaltu,
   jedan pored drugoga – covjek i pas . Stiskaju se jedan uz drugoga  i vrpolje
ispod cebeta ,koga im je ,zasigurno ,ovdje doturila jedna od
   mnogobrojnih humanitarnih organizacija koje se brinu o beskucnicima u Parizu,a
kojih u ove zimske dane ima preko dvadeset hiljada. Tako bar kazu.
   Pas nervozno cici ,a covjek umorno jeci i cvokoce od zime,kao da je u
groznici.Samo mu se ispruzena ruka vidi – iz koje mu golubovi ,u letu , otimaju komadice hljeba .
   
Niko od mnogobrojnih prolaznika i ne obraca paznju na njih.Cak ni svecenik ,koji
samo zastaje za trenutak ,a onda zabrinuto produzuje dalje .
   U sobi broj jedanaest ,na trecem spratu ove specijalizirane bolnice ,nepomican i
nijem,opruzen na krevetu i bez ikakve mogucnosti da se sam pokrene ,
   lezi Faik Dizdarevic i tesko dise , boreci se sa devedesetim godinama
zivota…Porijeklom je iz Vitine,a pisac Zijo Dizdarevic je njegov brat.Rodjeni !
   
Dok ulazim,Faik  otvara umorne oci i pojavljuje mu se njegov poznati osmjeh ,ali
drhtavo i sporo,onda naglo zastaje i gasi se odjedenom .
   
Jedino mu otvorene oci govore da je jos ziv. I da,uz pomoc specijalnog slusnog
aparata, jos uvijek dobro cuje.Govori sporo,razvuceno i bolno- ali su mu ,zacudo,
   rezoni ostali netaknuti.Kao u mladica.To mu je jedino ostalo zivo.I zato on voli
kad ja dodjem ,jer od mene ocekuje da mu svaki put ispricam poneku,
   uvijek novu pricu,koju sa napregnutom paznjom i sa zahvalnoscu slusa ,ma kako
bila duga. A ja mu svaki put i najavim o cemu cu mu pricati iduci put.
   Zato mi je sada rekao : Danas je o -fra Hazimu !…
                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                              Z

 
  Tako ja Faiku dodjem kao neka muska Seherzada koja mu dolazi u posjetu, i koja
mora da se trudi da mu pricom uljepsa dane i odagna strahove od smrti,a ona je u
ovoj bolnici sastavni dio zivota.I gdje su sirene mrtvackih kola uobicajen zvuk.Tako tim
pricama Faik Dizdarevic-Vitinjanin, povezuje svoje dane izmedju moje dvije posjete.
  -E,sada pricaj,kaze mi bolno i otvara oci.
  -Ovoga puta sam pricu i napisao,kazem Faiku i uzimam papire.
  -Nije vazno-citaj!..Ali citaj kao da pricas…vazi ?
  -Vazi !
  Prozor je vec zastrt pahuljicama snijega.a meni se cini da ,tu pored mene,lezi
djecak Faik Dizdarevic i nagoni me da mu pricam o danima koje smo nas obojica
smatrali sretnim.
 

“…Dok su ,Faik,druga djeca igrala,smijala se,pjevala,ili su naprosto bez ikakvog
povoda plakala,djecak Hazim Krehic je,u osami,postavljao sam sebi mnostvo
pitanja,kao sto su:
  -Zasto se neki dijelovi njegovog brdovitog i strmog ljubuskog zavicaja
zovu:Crkvice,Vodica,Hercegusa,Zabljak,Gozulj,Gujista,Pobrisce,Glavica…I mnoga
druga pitanja postavljao je on sam sebi,a i drugima,ali je na vecinu tih pitanja,ponajcesce,dobijao
dvosmislene i nepouzdane odgovore.A najcesqce su mu pitanja ostajala bez
odgovora,kao sto je odgovor
  na pitanje:ZASTO JE ZNAMENITI PUTOPISAC EVLIJA CELEBIJA LJUBUSKI NAZIVAO “PAKLENI
ZAVICAJ?”…Ili,ili-zasto je u ljubuskom kraju godine 1905 bilo gotovo sto posto nepismenih,
  te kako je bilo moguce da neki fra Didak Buntic opismeni,sam samcat,trinaest
hiljada ljudi- i to od 1910 do 1914 ? To ga je pitanje posebno zaintrigiralo.Postavljao ga je on
  mnogima,ali ti mnogi su bili,uglavnom,nepismeni pa mu i nisu mogli da
odgovore.Zato se,jednoga dana,osmjelio da to pitanje postavi svom ozbiljnom
ocu,koji je tada bio profersor na Muslimanskoj gimnaziji u Sarajevu.
  Profesor Sukri efendija Krehic,cesto iznerviran beskrajnim djecjim
pitanjima,nimalo ocinski,odbrusio je hronicno znatizeljnom sinu:
  -Stalno me bombardujes nekim svojim djetinje glupim pitanjima,kao starmali !Kad
bude vrijeme,saznaces i to… Uostalom,upisi se u Uciteljsku skolu i tamo ces
dobiti odgovore
  na sva svoja pitanja…a mozda postanes i-FRA DIDAK DRUGI,okretao je na salu otac
,braneci se od njegovih djecjih pitanja .

Ali,djecak je bio naprosto opsjednut i mnogim ozbiljnim pitanjima,ne samo onim o
Evliji Celebiji i fra Didaku,a ocev savjet je shvatio ozbiljno-odlucio je da postane ucitelj !
  Cak je,poucen losim iskustvom sa odraslima,poceo i sam da trazi odgovore na mnoga
pitanja.Posebno je bio ponosan na svoj zakljucak da je Evlija bio u pravu,jer je svaki
  nepismeni zavicaj,zapravo-PAKLENI ZAVICAJ!

I sa tim svojim zakljuckom i tom svojom istinom,kao sa zagonetnom i lijepom
saputnicom,Hazim Krehic je poceo da formira svoje djecje snove.
  Tako su prolazile godine.I tako je,iznad njegovog kamenitog zavicaja prohujalo
mnogo proljeca,ljeta,jeseni i zima…Prohujalo je,Faik, mnogo
proljeca,ljeta,jeseni i zima,
  Hazimu Krehicu-u postavljanju pitanja i u trazenju odgovora.Ali i mnogo vremena od
onog djecaka Hazima Krehica sa Gozulja,do ovog sada
Hazima-visokog,naocitog,uozbiljenog
  i sijedog covjeka ,koji tu sada stoji pognute glave pored groba fra Ilije
Petrovica,profesora vjeronauke u Klobuckoj skoli,u kojoj je Hazim Krehic dobio
svoje prvo zaposlenje
  kao ucitelj.Sa buketom ocvalih ,crvenih ruza iz svoje izbeharale,strme basce na
Gozuli,stajao je sada- profesor Hazim Krehic kao kameni spomenik i zurio ukoceno u
skromni grob
  fra Ilijin te,iza spustenih trepavica,vrtio svoj dramaticni zivotni film…

Bila ja godina 1920.Bio je tada mlad,ambiciozan,lijep i ucen dvadesetogodisnjak.Za
uspjesno zavrsenu Uciteljsku skolu,dobio je tada od oca na dar-nov novcat bicikl.
  Obradovao se Hazim tom lijepom i iznenadnom daru kao malo dijete,jer je tim
rijesio i vazno pitanje svojih svakodnevnih putovanja u Klobuk,i opet nazad kuci.A scene prvog dana
  uciteljovanja, Hazim Krehic nikada nije mogao da zaboravi.Cijelu noc nije mogao da
spava od uzbudjenja.Lezeci poledjice,zurio je sa kreveta u potkrovlju kroz otvorenu badzu
  na krovu i posmatrao zvjezdano,plavo nebo iznad Gozulje,na kome se pred zoru,ili mu
se to samo tako pricinilo,pojavio mlad polumjesec-kao neki islamski znak,nekako ostar,
  svijetao i hladan kao mesingana ploca.

Ustao je prije zore i zastao na Gozulji pored cesme .Jedva je u mraku napipao
lulu,iz koje je tekao debeo i hladan vodeni mlaz,da bi uzeo Avdes!..I pomolio se.
  Putovao je po mraku,izlokvanim drumom,sve do Vitine i-(sjecao se on sada),mislio
stalno na ocevu preporuku da se, usputno u Grabovom vrelu,navrati u kafanu Ante Grbavca          

Josipova,njegovog druga iz djetinjstva,te da mu samo kaze da je
on Hazim Krehic,sin Sukri efendijin.I nista vise.Samo to da mu kaze…
  A tim nesigurnim i izlokanim makadamskim putem, Hazim nikada do sada nije
prosao,iako ga od Klobuka dijeli samo petnaestak kilometara.
  I tog svog prvog puta na biciklu kroz Vitinu on se nostalgicno sjecao ,kao i
kratkog predaha-tek toliko da se napije vode sa izvora Vriostice.I pitanja se sjecao koje ga je
  tada mlucilo:Da li je Hasanaginica,u pjesmi opjevana,zaista bila Ljubusanka udata
u Vitinu,a nesretno napustila muza i vratila se u Ljubuski te, po starom
  obicajnom pravu ,morala ostaviti djecu u Vitini,kao sirotice?..A onda,kad ju je
kao ljepoticu zaprosio i sam Imotski kadija i kad su svatovi prolazili kroz
Vitinu, ona je,guseci se u suzama,htjela da vidi svoje sirotice …!

Stojeci tako iznad fra Ilijinog groba,sada se profesor Hazim sjecao kako je to
pitanje postavio i fra Iliji,i kako mu je on odgovorio da bi to tako i moglo da
bude,s obzirom da je Hasanaginici,zapravo,pravo ime bilo DELFA,sto je,kako je naglasavao fra
Ilija,tipicno i istorijski ljubusko ime,podjednako zastupljeno-posebno u to
vrijeme,i kod krscana i kod muslimana..Od pantivijeka!

(nastavlja se sutra akoBogda)

   

1555 Posjeta 2 Posjeta danas