- Kategorija: Esad Sadikovic
- Objavljeno petak, 31 Decembar 2010 11:24
- Klikova: 945
Dragi moji Ljubusaci proteklih nekoliko dana napokon me zapalo da odem na kraci odmor na sjever Zapadne Australije. Gradic zvani Kalbarri oaza je pitomine u izolovanoj i prilicno divljoj Zapadnoj Australiji.
Sto se tice nacina zivota tu je sve sabur na kvadrat i jedino kojem se negdje zuri izgleda lokalna nabujala Murchinson rijeka koja se nemilica obrusava u Indijski Okean sto je samo po sebi cudo prirode u ovom surovom svijetu tisine, suse, prasine i muha.
Slijedeci tekst inspirisan je boravkom u Kalbarriju i u njemu sam onako nepovezano pokusao predstaviti neke zanimljivosti vezane za ovu fascinantnu zemlju – Australiju kojoj se ne prestajem cuditi ni nakon punih 15 godina provedenih ovdje.
Nadam se da ce slijedecih nekoliko stranica dobro doci svima koji vole ‘laganije stivo’ u ove praznicne dane.
Sretna Vam Nova Godina
Esad Sadikovic
KAMILE, KENJCI, KNEZEVI I CELOPEK U DECEMBRU
Dunjaluce koliki si – prvo je sto oci prozbore kad se prvi put suoce sa prostranstvom Zapadne Australije najvece od sest drzava na ovom udaljenom kontinentu.
U 2,5 miliona kvadratnih kilometara ove drzave upakovale bi se bez problema dvije kompletne Zapadne Evrope a da nikom tijesno ne bi bilo.
Ovu silnu sirinu dijeli svega nesto preko 2 miliona ljudi koji su uglavnom koncentrirani oko glavnog grada Perth-a koji se nalazi u juznom dijelu zemlje.
Ono sto najvise fascinira je medjutim Zapadno Australski Sjever gdje se na skoro pustinjskim temperaturama ispreplice najraznovrsnija flora i fauna koja je skoro iskljucivo endemicna.
Prosjecni citalac cuo je svakako za kengure i koale a o drugim manje poznatim zivotinjama poput ikidne (echidna)ili vombata (wombat) tesko da svakodnevni Evropljanin cuje igdje osim u specijaliziranim programima tipa Discovery ili National Geographic.
U proteklih dvjestotinjak godina koliko Evropljani borave u Australiji oni su, po navici, uspjeli uciniti poprilicno stete.
Osim uobicajenog, surovog kolonizatorkog odnosa prema domacem Aboridzanskom stanovnistvu ‘zarazili’ su Australski kontinent sa dosta ne-autohtonih zivotinjskih pa i biljnih vrsta koje su se uspjele prilagoditi klimatskim uslovima ovog podneblja ali su isto tako ostavile i prilicno ruzan trag.
S obzirom da je podobar dio Australije pustinjski ovdje su prije stotinu sedamdest godina dovedene pustinjske krstarice – kamile koje su se udomacile tako da ih danas na ovom kontinentu, uglavnom u divljini, zivi preko milion.
U ta davna vremena uz kamile su, kako i jest red, dolazili i njihovi vodici iz Jugoistocne Azije i Srednjeg Istoka koje su Australci bez razlike zvali Afganistancima.
Zanimljiva je i jedna crtica vezana za ove vodice iz tog vremena koja pomalo ispada iz ovog fauna konteksta ali je vrlo ilustrativna i ukazuje na visok stupanj multikulturalne tolerancije koji karakterise ovu zemlju. Tim prvim vodicima kamila koji su bili muslimani prije vise od stotinu godina dozvoljena je gradnje prve dzamije u Perth-u a Australski sudovi istovremeno su uveli i novitet da se zakletva mogla polagati stavljajuci ruku na Bibliju ili Kuran zavisno od religijskog opredjeljenja.
Kamile nisu naravno jedine zivotinje dovedene na ovaj kontinent u to doba prethodile su ili slijedile citav sijaset domacih zivotinja medju kojima npr i simbol majke Hercegovine magarac.
Magarci su dovedeni jer su konji brzo oboljevali jeduci lokalne biljke koje im nisu godile zeludcima. Za nasu magarad tih problema nije bilo oni su jeli sto su stizali ali su isto tako i vukli na sve cetiri strane svijeta gdje je god trebalo.
Na njihovu nesrecu ni njihovo carevanje nije dugo trajalo. Cim se Australija motorizirala nasa draga magarad su penzionisana. A s obzirom da su bili u penziji i nisu imali sta raditi, razbibrigu su poceli upraznjavati ramnozavanjem.
Kao sto je i ocekivati, to im je islo poprilicno od ruke i nagomilalo se magaradi do to mjere da su eventualno proglaseni stetocinama. Danas ih prema nekim procjenama u divljini ima preko 200 000.
E sad nesto razmisljam da ih je nekako prebaciti u Ljubuski koji bi to hor bio kad zarevu ponedjeljkom za pazarnog dana na onom cuvenom tovar parkingu iza Luke Simica kuce. Culo bi se do Metkovica.
Australijski divlji magarci u prirodnom ambijentu
Slicno ovome Englezi su u Australiju dovukli i zeceve za koje su smatrali da ce ovdasnjem plemstvu biti dobra razonoda za lov. Ono sto nisu racunali je da ce se zecevi razmnoziti takvom brzinom da ce to ubrzo izmaci svakoj kontroli. Onda se neko pametan sjetio kako ce problem zeceva rijesiti tako sto ce dovesti lisice koje ce potamaniti zeceve.
Ali lisice ne bi bile lisice da nisu ubrzo skontale sto bi se znojile jureci 100 na sat za zecevima kad imaju domace puno sporije i socnije zivotinje koje su pocele nemilice unistavati prijeteci potpunom eliminacijom pojedinih autohntonih zivotinjskih vrsta. Helem kao rezultat i zeko i lisica su se nasli bratski na listi novopecenih stetocina. Stotinu i nesto godina kasnije i nakon bezbrojnih akcija ogradjivanja imanja, trovanja, organiziranog ubijanja, zaprasivanja itd i dan danas se jos uvijek nalaze na toj istoj listi a procjenuje se da ih ima stotinama miliona.
Sukladno ovim prostranstvima, farme u Australiji na kojima su uglavnom uzgaja stoka ali i poprilicno zitarica su isto tako ogromne.
Sjecam se jednog razgovora sa mojim dragim i na zalost pokojnim prijateljem ovdasnjim zubarom Giancarlom – Italijanom koji je rodjen i odrastao u Africi – Eritreji gdje je izmedju mnogih hobija razvio i sklonost prema lovu.
On mi je jednom prilikom pripovjedao da je isao u lov na divlje svinje (jos jedna uvezena stetocina) na imanje svog prijatelja sjeverno od Perth-a.
U nasim razmjerama to imanje je bilo velicine osrednje opcine u BiH a vlasnik se zalio kako je od svoje kuce do postanskog sanduceta na ulasku na imanje trebao voziti 19 kilometara da pokupi postu.
Mozete li samo zamisliti voznju od19 km a u sanducetu samo jedno pismo. I to racun za struju. Onda sjedi i vozi nazad. I jos 19 km roncanja.
Koliko je golema ova zemlja potvrdjuje jos jedna prica o ekscentriku zvanom Leonard George Casley koji je krajem sezdesetih, nakon svadje sa drzavom oko otkupa njegovog zita, odlucio da svojih 75 kvadratnih kilometara zemlje otkine od Zapadne Australije proglasivsi ih Principality (knezevina)of Hutt River.
Nekad pocetkom osamdesetih svoju je knezevinu proglasio cak kraljevstvom ali se u medjuvremenu nesto prekontao i vratio joj titulu knezevine.
Danas on I njegova oronula princeza, koji usput receno izgledaju vise kao sirovi farmeri nego knezevsko plemstvo upravljaju ovom knezevinom a glavne duznosti im se svode na primanje znatizeljnih novinara koji dolaze sa svih strana svijeta kako bi izvjestavali o dvoje staraca koji plemicki prkose zakonima jedne civilizirane Zapadnjacke civilizacije.
Princ Leonard i njegova prilicno realisticna i nasmjesena bista
Da circus bude kompletan ova knezevina ima svoj ustav, valutu, postanske markice, vize cak i neku vrstu mornarice iako je od okeana udaljena dobar dan hoda.
I vjerovatno ce te se zapitati sekira li se neko radi ovoga akta secesije koji izmedju ostalog podrazumjeva i ne placanje poreza matici zemlji?
Upravo suprotno. Ova knezevina dodje kao neka vrsta atrakcije i ekstravagancije koju malo ko ukljucujuci vladu Zapadne Australije uzima previse zaozbiljno. Uostalom sto je 75 kvadratnih kilometara na ovoliku meraju.
Kod nas bi rekli nije beg cicija ali ovdje ispade da je za to farmer knez.
The Hutt River knezevina nalazi se nedaleko od jos jednog prirodnog fenomena Zapadne Australije a to je Hutt Lagoon Pink Lake (Roza jezero) koje izgleda, najblize receno, kao da je neko u nega iskrenuo kamion omeksivaca za ves. Cudi me da proizvodjaci Vanish-a jos nisu otkrili ovaj prirodni fenomen da nas jos vise maltretiraju svojim napornim reklamama.
Ovo 14 kilometara dugo jezero je inace slano i u njemu zive alge koje su otporne na so I krivci su za roza boju jezera.
‘Vanish’ jezero
Jezero medjutim nije samo praznik za oci ove alge su inace komercijalizirane i koriste za proizvodnju beta karotina koji se opet nekom, meni nepoznatom linijom, najcesce nalazi u mrkvi. Posto moje znanje o kemijskom sastavu algi i mrkava zavrsava ovdje mogu samo pretpostaviti da se ove alge na neki nacin koriste kao aditiv hrani ili neka vrsta koloranata. Siguran sam da bi moj cijenjeni pokojni professor Bono Bagaric imao sta reci na ovu temu i objasniti ono s cime se ja patim da razumijem.
Ovo Jezero je inace proizvod usca Hutt rijeke koja je tokom proteklih godina na neki nacin isparila na vrelom Australskom suncu.
Prije nekoliko dana za mog boravka u Kalbarri-ju temperature u kanjonu Murchinson rijeke bila je poprilicno neprijatnih 48 stepeni uz milijarde muha koje uporno pokusavaju da slete na bilo sto sto asocira na vlagu. To na zalost ukljucuje usta, nos i oci. Ove muhe inace jos nemaju izgradjen genetski kod koji bi im sugerisao da covjek znaci opasnost. Mozete ih potjerati stotinu puta one se vracaju i sto prvi put kao da se nista nije desilo. I tako do u nedogled ili dok vam sve ne dosadi i uz usta puna psovki i pokoje muhe vratite se u auto.
Temperature u ovom dijelu kontinenta su vrlo cesto iznad 40 stepeni a rekord od 50.5 drzi mjestasce zvano Mardie.
Ovaj rekord je zabiljezen u februaru 1998 godine a kako stoje prognoze za ovo tekuce ljeto ne bi bilo cudno da i ovaj rekord skoro padne.
Vrlo zanimljiv svjetski rekord inace drzi jos jedno mjesto u Zapadnoj Australiji nimalo mastovito prozvano Marble Bar (granitna poluga).
Ovdje je od 31-og Oktobra 1923 to 7-og Aprila 1924 znaci 160 dana zaredom temperatura svaki dan iznosila preko 100 stepeni Farenhajta (tako se onda mjerilo) sto je 37.8 Celzijusovih.
Murchinson region u proljece kad pustinja procvjeta
Za one koji ovo citaju iz npr Skandinavske perspektive vjerovatno je nepojmljivo razmisljati o 48 u Decembru ali je to ovdje realnost i najtopliji mjesec je u stvari zadnji mjesec ljeta februar.
Tek toliko da vam vratim nadu i unesem malo sunca u zivote na vasim polarnim temperaturama prognoza za novogodisnji dan za Perth je 40 stepeni.
I tako jos slijedeca tri dana.
Posto je Bascina daleko za takvih dana spas se trazi u svjezini Indijskog okeana.
Jedini problem je sto u okeanu zive ajkule. Ali o moru, ajkulama i ostaloj vodenoj zivini nekom drugom prilikom.