Kategorija: Kemal Mahic
Objavljeno ponedjeljak, 25 Avgust 2008 10:40
Klikova: 2344
Nakon oslobodilačkog rata 1941-1945 godine jedan od ciljeva nove vlasti je bila
borba protiv starog.Za realizaciju takvih ciljeva bili su potrebni domovi
kulture.Domovi su se gradili radnim akcijama pa je tako na području općine Ljubuški
izgrađeno nekoliko domova kulture(Ljubuški,Vitina,Grab,Veljaci,Bijača…).Jedini
koji je odgovorio svojoj namjeni je onaj koji je prozvan kino „Radnik“
Ljubuški,prislonjen na „Radnički dom“ Ljubuški.
Sve kino predstave,akademije,takmičenja,pozorišne predstave su se odvijale na tom mjestu u
kinu „Radnik“.To je postala institucija naših djedova,roditelja,naše djece,Do
devedesetih godina tu se afirmirala antifašistička
borba,progres,kultura,civilizacija.A onda je neko „ugasio svjetlo“ i nastao je mrak
i počela je mržnja i veličanje svoga naroda i sve ono što je potom uslijedilo…
A počelo je kultno i onako kako se osjeća ratni pobjednik!Kupljena je
kino-aparatura i poredstava je mogla da počne.Uz aparaturu je bio
Drago Šimović uz pomoć Sakiba Bećirovića(Kibe).Dnevno su prikazivane
dvije kino predstave koje su počinjale u 16 i 20 sati.Učenici su
polazili predstave u 16 sati,a njihovi roditelji i građanstvo u 20
sati.Kino pazitelj je b io Reška Hrnjičević,a kasnije poznata Mara uz
asistenciju Šerifa Jakića koji je naslijedio pokojnog Dragu Šimovića
i Sakiba(Kibu) koji je preselio u Sarajevo(kino Tesla).
U đačkim predstavama najveće uzbuđenje su priređivali kaobojski
filmovi.Glavne uloge u gledalištu su imali:Šaćir Gujić(Šoca),Salko
Mahić(Hira)Ante (Braco) Šoše,Ante Bošnjak(Bulje),Bilal Mirzo(Čiča).Oni
bi se sakrili iza projekcionog platna uvivši se u scenske zavjese i
pratili film iza scene čitajući naopako slova.Kada bi se zadovoljili
tim mjestom prilazili bi parteru uzvikujući razne pokliče.izvodeći
gegove,prejudicirajući buduće filmske događaje.Ostala publika je više
pretila njihove reakcije nego film.Čuvari nisu mogli pratiti u mraku
njihovu visprenu mladalačku energiju,U zimskim vremenima bilo je
nekoliko peći koje su „trošile“ugalj i drva,ali nisu nikad mogli dati
očekivani toplinski efekat u dvorani.Često se dešavalo da usljed
„jugovine“ dvorana bude puna dimna usljed „povraćanja“ peći.A onda bi
nastupilo kašljucanje publike pa je i to bio dio „rituala“ popodnevnih
kino predstava.
O,kako smo tada znali sve istaknute filmske glumce i starove:Gari
Kupera,Gregori Peka,Rok Hadsona,Li Marvina,Džon Vejna,Elizabet
Tejlor,Klaudiju Kardinale,Sofiju Loren,Merlin Monro itd.Sve smo znali o
njima i maštali i oponašali njihove pokrete i riječi.Najtužnije je bilo
pratiti „domaće „ filmove jer se zbog galame nisu mogli čuti dijalozi
glumaca,
Kada bi zidovi kina „Radnik“ mogli pričati,ispričali bi nam najtananije
priče koje svi nosimo u dubini duše kao mladalačke
zanose,želje,htjenja,osjećaje…
Kada bi se skupila sva trema učeničkih nastupa u kinu „Radnik“ nastala
bi stvaralačka energija dovoljna da se izgrade deseci kulturnih ustanova
u Ljubuškom!
Kada bi se skupila sva ljubav nastala u kinu „Radnik“ od 1953-1990,bila
bi dovoljna da ljubušaci žive u miru i slozi još jedan milenij!
Kada bi se skupili svi aplauzi nastali u navedenom periodu,oslobodili bi
energiju da se čuje buka i graja do drugih planeta u kontinuitetu
svjetlosnih godina!
Kada bi…..
Nažalost realnost je drugačija!Taj hram kulture danas ne radi!
Budimo sretni da tome nismo ničim doprinijeli!Naprotiv!
Kemal Mahić,profesor