Jos dok sam bila mala,trazila sam narance . Tako su nas ucili .
Kad bi stigli u neko mjesto ,ja sam imala zadatak da padnem u nesvjest.
U takvim prilikama,cijelo se selo sakupi oko mene i place…place.A moja majka najvise.
Mjestani tjese moju majku.
U isto vrijeme,moja braca i druga djeca,koristila su ovu priliku da idu u potragu za narancama.
Ali,nismo mi uzimali samo narance-trazili smo mi i jabuke , kokosi ,rotkvice , celer , sljive – i ostalo.
Jednoga dana smo pokusali da pojedemo cak i jedno tele , ali ono bijase jogunasto pa nismo uspjeli .
Glupo tele !…
U trganju naranci ,ja nisam mogla da se penjem na grane kao moja braca,jer sam bila mala . Zbog toga sam
cesto imala neprilika , kao sto je to bilo jednoga dana kad sam pokusala da pojedem jednu veliku glavicu kupusa ,koja
mi je bila na dohvat ruke ,ali nisam uspjela da je podignem.
uto je pristigao moj brat pa je uzeo i mene i glavicu , misleci da sam i ja – kupus !
Nije vazno-nas zivot je bio takav.
A bas toga dana sam mislila da cu umrijeti od gladi…Imala sam , stvarno ,napade , ali mi niko nije vjerovao .
Gonili su me , kao i ostale – da bjezimo , da bjezimo…bjezimo – do drugog mjesta , do drugog sela !
A tamo, cim bi stigli, nastavljali bi istu avanturu : jeli smo sve , pa i narance…
I upravo kad sam pocela jednu slatko da jedem – probudio nas je glasan uzvik nasega vodje : POKRET ..!
I zbijeg je , kao beskrajna – otegnuta kolona staraca , zena i djece nastavljao svoj put ,udaljavajuci se sve vise od BOSNE.
…Na putu u NEIZVJESNOST !…
(Iz svjedocanstva jedne djevojcice )
Ante GRANIC ( 1993.)