DOŠ`O ĆUMUR

Esad naslovna

 

 

 

 

Šiš za kafu / pržanj kružio bi od kuće do kuće, uzmirisao mahalu ali iširio osjećaj pripadanja nečem zajedničkom. Prvi radio ili televizor u mahali bio je skoro društvena svojina. Čitava bi se mahala sakupila ako se nesto važno dešavalo a tome je trebalo prisustovati kako ne bi pao iz istorije.

Čitajući nedavno, uglavnom autobiografsku, knjigu Bill Bryson-a “Život i Vremena Dječaka Munje”(The Life and Times of the Thunderbolt Kid) na samom početku knjige naišao sam na njegovu ispovijest kako je Amerika tih 50-tih bila puno sretnije mjesto za živjeti nego što je to danas. Bile su to najprosperitetnije godine ovog kontinenta kad se Americi, kao što svi znamo, svanulo za vrijeme Drugog Svjetskog rata kad se svima ostalima smrkavalo.

Ono na što pisac direktno i indirektno skreće pažnju je da su to bila vremena dok su ljudi živjeli jednostavan život. Porodica a ne lični interesi bili su im prioritet, poznavali su svoje komšije i živjeli svoje ali i njihove živote, radovali se vedrom nebu,šoljici kafe i malim običnim sitnicama koje uistinu život znače. Individualizam i masovni potrošački mentalitet su se tek počeli radjati a kao što znamo izrodili su se u monstruma kojeg više nije moguće obuzdati. Danas, manje više, živimo u vremenima kad, kao što kaže slogan “ništa više nije sveto sve je bruto i neto”.

Esad svemir

.

Odvelo me je ovo štivo nostalgično, a kako bi drugačije, u godine mog djetinjstva kad smo imali malo a tako puno. Sirotinja nas je spajala i živjeli smo jedni sa drugima a ne jedni pored drugih. Komšije su živjele jedni za druge, priskakali kad god je trebalo i čuvali obraz. Mahala je bila jedna velika društvena pozornica na kojoj smo svi igrali, znali svoje mjesto i ulogu i bili sretni da pripadamo jednoj velikoj šarolikoj porodici.

Mi djeca, u ta vremena, igračke koje smo imali uglavnom smo sami proizvodili. Koplja, strijele, praćke, drvene pištolje a kasnije čak i ping pong stolove, nun čake ili skateboard-e.

Industrijske, zapakovane igračke koje sam dobio tih godina i danas bi mogao nabrojati a da sve stane na prste dvije ruke. I još bi prstiju ostalo. Zbog toga ih se valjda i sjećam još uvijek tako živo.

Poklon iz nekog novogodišnjeg paketića, žuti kamion cisterna sa crvenom kabinom i tri odvojene sive cisterne sve to na šest crnih točkova. Sa tim smo kamionom komšijska djeca i ja prešli, brat bratu, million kilometara i još uvijek je bio kao nov. Očigledno kineska plastika tada još nije bila zavladala svijetom inače ne bi prešao više od polovnog Trabanta.

Bila je tu i neka žuto-smedja gumena lopta sa ravnim prugama poput rukometne lopte. Od samog sjećanja na ovu loptu nožni prsti zabole. Cijela mahala družila se sa njom godinama jer ju je nemoguće bilo ‘ubiti’ a vjerujem i da je penzionerske godine dočekala sa tenom djevojke usidjelice. Da kojim slučajem odem do Žabljaka i pročeprkam po mutvaku ne bi me začudilo da je nadjem kako čući u nekom ćošku čeka i pita nervozno: ”Šta je s vama? Gdje ste sve ove godine? Idemo li napokon vani?

Ako Bajram ili Božić ostavimo po strani, poklone smo tih godina dobijali na rodjendan, za Novu Godinu ili po svršetku školske godine. Ja sam imao peh da sam rodjen na Novu Godinu tako da sam poklon dobijao o jednom trošku a što se tiče poklona s kraja školske godine, zahvaljujući mojim nezavidnim akademskim rezultatima to me sunce nije nikad ogrijalo.

Pošto su ti pokloni bili evidentno poprilično rijetka pojava u našim životima uživali smo u njima punim srcem i plućima a znali smo se isto tako srdačno radovati i poklonu koje bi dobilo dijete iz mahale ili iz razreda jer je na kraju to obično bivalo ‘ zajedničko dobro’ – nešto s čime bi se svi poslije družili.

Esad Kahva

.

Imali smo malo, vrlo malo ali to malo smo dijelili i bilo je svačije. I stoga smo svi zajedno bili bogati. Naravno da smo se znali i pokarčumati a i perje bi poletjelo dok bi se ‘ustanovilo’ ko će npr. imati ‘pravi’ a ko drveni pištolj ali je sve to brzo zaboravljano i već sa sljedećom igrom odlazilo u istoriju.

Oni pak rijetki koji nisu znali dijeliti ostajali bi sami i nikad nisu postali dio raje. Djeca su iskrena ali i vrlo nedemokratična stvorenja i ne znaju za empatiju kad su širi društveni interesi u pitanju. Manje diplomatski rečeno: ili si raja ili si papak. Pa proberi.

Nismo dijelili samo igračke. Znali smo podijeliti krišku namazanu džemom na dvoje, jednu žvakaću gumu na troje, kesu bombona na koliko nas ima i svakom bi doteklo.

Isto tako znali smo se radovati nečijim novim tenama koje bi obično bile obuvene za prvi dan škole. Oblijetali bi jedni oko drugih, zagledali, pipali i objašnjavali ushićeno gdje smo ih kupili i ako je to u Ljubuškom tih godina bilo moguće nabaviti u svega dvije trgovine obućom.

Posebno bi bilo veselo oko Božića kad bi ljubuška dijaspora dolazila kući a njihova djeca odjednom zasijala u punom sjaju. Uz glanc nove cipele i majice tako su u Ljubuški stizale i nove bojice, flomasteri, naliv pera ili kemijske olovke u bezbrojnim varijantama. Bilo ih je u dvije ili četiri boje ali i onih iz kojih bi, kad ih okrenete magično padao snijeg, ili bi ladja zaplovila nekom neznanom njemačkom rijekom a u bezobraznijim varijantama znalo bi se desiti i da se neka prsata dama skine samo za naše pubertetske oči.

Dijelili smo poklone, rum pločice, olovke, klikere, fildžan kafe ali i životni prostor, kućanske potrepštine, alat i sve drugo što nemaš a neko drugi ima i tada mu ne treba. Skoro svaka komšijska kuća bila nam je otvorena i poznavali smo je skoro kao vlastitu. Svugdje smo bili i dobrodošli i paženi i odgajani kao u jednoj velikoj familji. Bio je to ujedno i najefikasniji siguronosni sistem ikad izmišljen. Svi smo pripadali svakome i cijela je mahala vodila računa o svakom dijetetu.

Šiš za kafu / pržanj kružio bi od kuće do kuće, uzmirisao mahalu ali i širio osjećaj pripadanja nečem zajedničkom. Prvi radio ili televizor u mahali bio je skoro društvena svojina. Čitava bi se mahala sakupila ako se nesto važno dešavalo a tome je trebalo prisustovati kako ne bi pao iz istorije.

Ne mogu sa sigurnošću reći je li to bilo direktno ili smo gledali snimak ali se sjećam trenutka kada je Neil Armstrong kročio na Mjesec u Julu 1969. I dok je Neil skakutao po Mjesecu ja sam svoju sedam godina mladu pozadinu smjestio na prag dnevne sobe prvog nam komšije rahmetli Hame Sadikovića koji je jedini u to vrijeme u našoj mahali imao televizor. Soba je bila načičkana znatiželjnim glavama široko razrogačenih očiju a ja sam uspio svoja dva oka smjestiti na prag i onako iskosa gledati crno bijele slike koje su u Houston stizale sa Mjeseca. Kako nisam bio u stanju spoznati grandioznost dogadjaja dosadilo mi je rekordno brzo ali sam isto tako znao da trebam ostati tu jer se očigledno dešavalo nešto vrlo važno. Gledao sam uporno sljedećih dana prema Mjesecu, vrat iskrivio ali izgleda da su Neil i društvo šator pokupili, ugasili logorsku vatru i već bili otputovali jer ih ja sa Žabljaka, iako smo mi onako malo uviše, nisam mogao vidjeti.

Ljeti bismo ponekad npr. znali sate provoditi u kući rahmetli Hasana i Bisere Bilić gdje smo pomagali nizati duhan. Nizanje bi završili prljavi, znojni, ljepljivi i veseli jer smo uživali sjediti tako i prepričavati jedni drugima najnevjerovatnije priče, prepirati se satima oko fantastično nevažnih stvari, smijati se i kenčijati.

Slično je bilo i kod mahalskih ‘radnih akcija’ tipa ‘’doš’o ćumur’’. Sva mahalska djeca našla bi se pri ruci i kao mravi pomagali odraslima dok se ćumur ili drva ne bi uzvukli, uglavnom u rukama, uz kaldrmu. Sjećam se takve jedne radne akcije kad je prvoj nam komšinici Atiji Sadiković stigao Kreka ugalj koji je naravno istovaren ispod kaldrme, do zadnje tačke do koje je na strmom Žabljaku  kamion mogao doći. Ćumur smo vukli svim sredstvima neumorno i ubrzano jer je slutilo na kišu. Smrklo se već uveliko kad smo završili nakon čega je kao kolektivna nagrada počela kružiti gajba teretne Sarajevske Pive. Ne treba ni reći da smo i mi najmladji pod maskom mraka oprobali ono što veliki tako zdušno piju. Ispočetka je bilo i mlako i gorko i bljutavo ali kad su promili iz pive počeli udarati na naših dvanaestak godina sve je odjednom nekako postalo veselije a nakon popijene čitave pive tu se namah, u našim glavama, niotkoga zvan pojavio i ringišpil. Bespotrebno je reći da sam tu večer zarana zaspao blaženim snom mrtav-umornog ‘griješnika’.

Esad trafika

.

Ova okupljanja, zajednicki život, dijeljena dobrog i lošeg povezivali su nas i okretali jedne na druge. Kasnije kad smo odrasliživot nas je odveo različitim putevima ali ono što je ostalo u nama rodjeno je tu gdje smo se formirali kao društvena bića i spremali za svoje nadolazećživotne mature.

Živimo u druga vremena, na drugim koordinatama i okruženi nekim drugim ljudima i teško je priznati ali ono ljudsko što smo učili i čemu smo bili naučeni ovdje ne živi a i ne prima se.

U sjećanje ovdje dolazi obavezno štivo iz mojih studentskih dana knjiga “Bjekstvo od Slobode” Erich-a Fromm-a u kojoj on na briljantan način, vizionarski opisuje društvo izgubljenih pojedinaca koji žive u ogromnim gradovima koji liče na ljudske pčelinjake. Ljudi žive doslovno centimetrima daleko jedno od drugih, voze se u metroima kao sardine a totalno su otudjeni niti imaju kontakte jedni sa drugima. Dvije noge, uspravno hoda liči na ljudsko biće a unutra ništa osim prazne duše.

Sjećam se svog prvog komšiluka u Australiji. Šest kuća osam stanara. Ljudi fini ali džaba ‘niko-ni- skim’. Nije to ta japija. Ime sam znao jednoj komšinici. Ostalima nisam ni lica prepoznavao. Nije da se nismo trudili i pokušavali kontakt uspostaviti i za zdravlje upitati. Ne, to ovdje ne živi. Ljudi su dostatni sami sebi. Nekad se ni sami sa sobom ne mogu nositi.

U ona naša, davno prohujala vremena, čini mi se da smo stoga svi bili bogataši a da nismo toga ni bili svjesni. E upravo zbog toga i sa distance od nekoliko decenija postaviću se u ulogu učitelja i svojoj, a i svim generacijama oko moje, čestitati od srca na položenom ispitu.

U diplomi nam krupnim slovima piše da što smo više dijelili sve smo više imali. Što smo više bili zajedno to smo više jedno postajali. Time smo svi položili najvažniju dunjalučku i ljudsku školu, jedni druge časno u oči gledali, bili i ponosno svoji i velikodušno tudji i jedni drugima bezrezervno pripadali.  

Je li to malo  i zar treba više ?

1959 Posjeta 1 Posjeta danas