Romantično i nostalgično raspoloženi, nikad mladji Balašević pjevao je tih sedamdesetih ili možda ranih osamdesetih da u ulici Jovana Cvijića, negdje u njegovom Novom Sadu, sada rastu neka druga djeca.
Moja Jovana Cvijića zvala se te sedamdeset druge a i nekih dvadesetak godina kasnije Marijana Primorca. Broj je 8.
Onda je došao rat. Broj 8 je opstao ali je Marijan Primorac ukinut dekretom, protjeran iz svog grada i zamijenjen nekim ‘Nekimirom’ koji sa Ljubuškim ima veze isto kao i ljubušaci sa Nagorno Karabahom.
Usput rečeno u toj ulici danas definitivno žive neka druga djeca.
Na tu adresu sam se odazivao dugo, tu sam slao rodjendanske i novogodišnje čestitke, vojnička nostalgijom namirisana pisma i to je bio moj centar svijeta tokom sedamdesetih, prošlog već arhiviranog stoljeća.
Ljubuški je mala čaršija tako da je malo kome to Marijana Primorca 8 nesto značilo. Najčešće to nije trebalo ni objašnjavati ali bi jedni drugima, ako ustreba, objašnjavali da stanujemo npr. kod Borova, na Gujisti kod milicije, prekoputa Radničkog, ona ulica kraj osnovne, prema Babovcu prije Transportnog, itd.
.
.
U mom slučaju to bi bilo objašnjeno u pola rečenice: tamo odmah iza nebodera, kroz onaj haustor kod prodavnice obuće. I to je bilo to. Ako bi to nekome trebalo dodatno objašnjavati onda je dotični ili imao problema sa orijentacijom ili nije bio iz Ljubuškog.
U ta vremena kad smo sa Žabljaka preselili dolje u čarsiju imao sam deset godina. Iz porodične kuće u stan preselili smo krajem ljeta. Što se tiče nas djece nije tu bilo trauma vezanih za prelazak, suza i savjetovališta. Doživjeli smo to jednostavno kao nešto novo, promjenu i drugačiji način života. Ostatak familije bio je još uvijek tu kraj nas. Gore naŽabljaku. Desetak minuta pješke uzbrdo.
- što smo preselili ubrzo smo shvatili daživimo u poprilično velikoj kući sa još jedanaest drugih porodica.Značilo je to da sada moramo biti finiji, tiši i počešljaniji nego obično. Umjesto u avliju i na kamene basamke iz stana bi sada iskočili prvo u dugi betonski hodnik sa gelenderima a onda pred zgradu. Demografski gledano promjena je isto tako bila neznatna. Preselili smo iz prilično patrijarhalnog prigradskog naselja u kojem je vladao mahalski način života u isto tako patrijarhalnu, skoro pa urbanu zajednicu koja je u stvari bila neka druga vrsta mahale ali sa prilično sličnom dinamikom i načinom života.
Žabljak sam napustio sa simpatičnom etiketom darovanom od prvog komšije Dule Sadikovića Kviska “dječak sa asfalta” a u stvari me je dočekalo široko prašnjavo dvorište sa čoporom djece koji kao da se takmičio ko će proizvesti više buke, škripe i prašine. Sve to odjednom. Posrećilo se i da je većina djece iz dvorišta bilo slične dobi proizvod onih fertilnih “baby boom” godina što nam je davalo poprilično materijala za igru, trku, svadju, smijeh, tuču i sve ostalo što dodje u tom paketu.
.
.
Tih godina ta jedna zgrada sa dva ulaza i tri etaže udomljavala je, ako se ne varam, 25 –oro što sitnije što krupnije djece. Kad se njima pridodaju sve ostale male glave iz susjedstva bilo je tu preko pedesetero djece od kolica do puberteta pa i malo povrh.
Moj prvi susret sa Marijanom Primorcem Osmim vraća me u jedno vruće ljetnje kasno poslijepodne kad sam u graju dvorišta ušetao zbunjen i pomalo izgubljen. Ubrzo mi je objašnjeno da su djeca iz komšiluka organizovali kviz po uzoru na one sa TV ekrana iz ranih sedmadesetih. Takmičilo se u pjevanju, plesu, pokazivanju generalnog znanja a glavna nagrada bila je, čini mi se, kutija keksa.
Kviz su organizovale i osmislile djevojčice iz komšiluka a voditeljica je bila Štrikina sestra Keka Spasojević. Iz današnje perspektive mobilnih telefona i Facebook-a sve je ovo izgledalo nestvarno. Kviz se odigravao u svečano ukrašenom podrumu na broju 6 a ne treba ni reći koliko je ova predstava izgledala čudesno, puna vriske, navijanja, razočarenja, najljepših emocija i najčistijih strasti. Ko je pobjedio niti se sjećam niti je važno. Ne sjećam se isto ni ko je kući ponosno otišao sa šarenom kutijom keksa.
Naše dvorište bilo je okupljalište i igralište i za djecu iz susjednih zgrada: Nebodera kao i one bijele zgrade što se nastavljala na Neboder. U isto vrijeme tu bi se našla i djeca iz okolnih Osmića kuća a česti gosti bili su i naši vršnjaci iz onih tada malobrojnih kuća prema Autotransportu, Gujisti pa i Pregradju.
Kad se danas osvrnem i pogledam u to dvorište sklopljenih očiju tek onda vidim kakvu je sve ljepotu ta dvorišna prašina proizvela. Iz nje su iznjedrili: sportaši, profesori, vješte zanatlije, inžinjeri, novinari, muzičari, slikari, svećenici i griješnici i puno važnije od svih ovih titula čestiti i pošteni ljudi koji su znali biti svoji ali i naučili cijeniti i dijeliti različitost. Političara nismo imali to valjda i potvrdjuje da je od nas nešto i ispalo.
Do same zgrade dolazilo se kroz već pomenuti klaustrofobični haustor čiji zidovi su služili p’janima da se odupiru od njih i zapišavaju ih, nespretnim vozačima da deru, češu i gule svoja auta a nama dječurliji za naše artističke izražaje pa i promoviranje onoga šta smo i šta radimo.
Na tom zidu tako je jedno jutro osvanulo kratko, jasno i čitko, školskom kredom, ispisano“Žuti List”. Pubertetske godine izrode kod djece nagon kad postaju izuzetno aktivna društvena bića i traže sebe, svoj identitet i pripadnost. Kucaju na vrata odraslog svijeta i hoće da se čuje i njihova. Shodno tome, apsolutno apolitično, u mom kvartu formirana je grupa zvana Žuti List. Nije tu bilo ni ideološkog plana ni statuta ni megalomanskih ciljeva sve sto je Žuti List htio je da pošalje poruku svojim vršnjacima da smo tu i nešto se pitamo. Najbanalnijim riječnikom kazano bilo je to naše lokalno tinejdžersko ‘zapišavanje’ teritorije. Ali ne lezi vraže, uvijek budna narodna milicija, u nedostaku pametnijeg posla, počela je sa istragom ko je i šta je Žuti List, šta hoće, za koga ‘navijaju’ i kakav teroristički čin spremaju.
Vrlo ubrzo, samo dan nakon sto je Žuti List osvanuo na zidovima Ljubuškog ispostavilo se da je sve dječija igra. Roditelji su preživjeli svoju žutu minutu kad ih je milicija tražila i razgovarala s njima na sebi svojstven način a djeca su završila sa zavrnutim ušima, skršenim snovima i saznanjem da tamo negdje živi ‘veliki brat’ s kojim se nije zajebavat’.
U ona mirnija vremena, uglavnom ljeti, južni dio dvorišta zgrade, onaj prema ambulanti, služio je kao skupljalište / kartalište za odrasle. Negdje sa zalaskom sunca počela bi velika kartaška seansa u kojoj su na miroljubiv a opet strastven način padale dugotrajne partije prpe i skambila. Blago, Vlado, Mate, Hamid, Marka i Nikola vec odavno ne sjede u hladu tri velika kestena koja su oni posadili. Uz čokanj hladne rajske loze sada negdje na devetom nebu zovu glasno ‘dvajes pa četer’es’ i svi, kako to rajskom štimungu i priliči, pobjedjuju svaku partiju.
Da ova miroljubiva kockarska tradicija ne izumre potrudile su se vjerne ljube gore navedenog društva. Sa prvim toplim danima naoružane šćemlijama u onaj isti kestenov hlad sada se spuštaju Ruža, Danica, Neda, Ljubica i onako damski žandaraju sve dok sunce ne zamakne za Matokit ili stomak ne potjera u kuću.
Dok su stariji kartali mi djeca bi igrali nogomet a ako bi tu bilo i curica onda smo gazili jedni drugima po stopalima prizivajući Sandokana ili bi se pak derali Crna Marica 1,2,3, lupali klik klakom, a nešto kasnijih godina vrijeme bi provodili igrajući asocijacija ili pogadjanja naslova filmova.
.
.
Sve dobronamjerne i ‘legalne’ igre igrali smo pred zgradom dok bi one nestašnije poput pokera u čvoke, ili fotu igrali za zgradom na Osmića livadi daleko od roditeljskih očiju. Staklena flaša bi se zavrtila na polegnutoj travi i uslijedilo bi pitanje: “Šta da radi ova fota?” Pošto bi najčešći odgovor bio da poljubi nekoga iz kruga, izabrana fota bi se ekspresno zacrvenila dok bi se ostatak društva valjao po travi od smijeha i potajno čekao njihov red da se zacrvene. Bio je to pubertet u punom cvatu i vrijeme kad smo počinjali mahati adio djetinjstvu.
U vremena kad nam je i dvorište postalo preusko prebacili smo se na ogromnu (Alilovića ?) livadu sjevero-istočno od Doma Zdravlja. Tu smo znali loptati protiv ekipa iz ostalih dijelova grada a jedan poduži period imali smo za protivnike i ekipu zidara Bosanaca koji su poslije posla dolazili da potroše ono malo energije što im je ostalo poslije napornog dana.
Ta Alilovića livada bila je i poprište prilično bizarne situacije krajem jedne blage sunčane zime, nešto prije popodnevne školske smjene. Raspojasali smo se do majica kratkih rukava i udarali žestoko po lopti dok su nam jakne i džemperi ostali naslagani iza gola blizu Doma Zdravlja. U žaru igre niko nije primjetio da je vlasnik livade došao iza gola pokupio svu našu odjeću i misteriozno nestao.
Sa odjećom smo se namah pomirili i spremili za degenek koji neminovno slijedi sve dok Osman Osmić – Oća nije predložio da će on otići na pregovore kod domaćina. Do vlasnikove kuće, dole prema gimnaziji, pošli smo pokunjeni, šćućurili se pristojno daleko i čekali nervozno šta će se desiti. Onako visok i štrkljast Oča je hitro nestao iza stepenica, ušao u kuću a nakon što se poduže nije pojavljivao već smo se počeli brinuti da smo osim džempera kao taoca sada izgubili i Osmana.Proteklo je još podosta vremena nakon što je iz kuće prvo provirila hrpa jakni praćena Osmanom koji je široko razvučena osmijeha bez pitanja objasnio: “Još nam ćo’jek dao i vruću čokoladu”.
Slijedećih mjeseci i godina odrastali smo ubrzano. Brže nego što smo htjeli. Loptanje i Sandokan ostali su da lebde kao duhovi iza nas a dvorište u Marijana Primorca velikodušno smo prepustili nekim novijim klincima. Prašinu dvorišta zamijenili smo dimom i glasnom muzikom Timona, Bambusa, Gare i sličnih novokomponovanih ‘obrazovanih institucija’ Ljubuškog tih godina.
Ovih godina, s novog stoljeća, u dvorište nakratko dodjem na koji dan krajem ljeta. Kao u lošoj pjesmi sve je isto a ništa isto nije. Bas kao i Ljubuški. Mlada lica koja dižu istu prašinu koja je pratila mene ne poznajem. Tek iz njihovih očiju mogu naslutiti; ovo bi mogao biti Davorov mali, onaj tamo je Mariov … .
Ona druga, draga a sve starija lica prepoznajem kao i oni mene. Stanemo, razmijenimo koju ljudsku, prisjetimo se crno bijelog filma mladosti. Marijana Primorca i gdje on danas stanuje ne spominjemo a onda svak’ u svoju stvarnost na kojem god meridijanu i adresi ona danas stanovala.