Prvi mart predstavlja radikalan raskid sa glavnim tokom bosanske političke naracije. Prije svega zato što je suština Prvog marta akcija. Na engleskom se to bolje kaže – do-ocracy.
Saopštenje Građanske koalicije “Prvi mart” prenosimo u cjelosti:
Na planu unutrašnje u organizacije, naime, među nama u Prvom martu se najviše pitaju oni koji najviše rade i imaju najbolje rezultate. S druge, strane akcija je suprotstavljena dominantnom maniru glavnog političkog toka – minderašenju, zavjeri, spletki.
Razlika između uspješnih i neuspješnih političkih projekata je u snazi i jasnoći vizije. U trenutku kada je započela kampanja Glasaću za Srebrenicu, mi koji smo na toj kampanji radili smo znali gdje želimo biti za pet godina. A gdje za dvadeset, odnosno pedeset godina. Jer, mi smo tu da ostanemo. Odbijamo da budemo kompromitirani i korumpirani i činimo to u ime onih koje smo kao djeca ili mladići gledali kako za ovu zemlju daje živote, bez pogovora. Jer, mi smo Bosna i Hercegovina.
Mi smo Bosna i Hercegovina zato što smo gladovali onda kada je narod ove zemlje gladovao, kada je bilo nepristojno biti sit; što smo bili bez krova nad glavom kada je narod ove zemlje bio bez krova nad glavom; što smo puštali krv onda kada se puštala krv. Naše formativno iskustvo je neiznuđen čin i proces jednostranog i cjelovitog nasrtaja na našu zemlju i identitet u koji smo se rodili. Zbog naših inherentnih karakteristika, onih naših osobina s kojima smo se rodili.
Iz jasnoće vizije proizlazi druga važna stvar. Instrumentarij koji imamo na raspolaganju za ostvarenje svojih Ustavom garantovanih, zakonitih i demokratskih ciljeva. Mi, naime, vjerujemo da je matematička većina građana ove zemlje talac matematičke i klijentilističke manjine koja je duboko investirana u zadržavanje sadašnjeg stanje. Oni ne dijele stvarnost većine stanovništva ove zemlje, u kojoj se od rata nije promijenilo ništa u smislu bespoštedne i svakodnevne borbe za opstanak. Stoga ne vide koliko bolja ova zemlja može biti za sve. I način da se to promijeni su izbori. Upotrebiću jedan recentan „slučaj“ da to ilustrujem. Najmanje dvadeset hiljada građana BiH, s pravom zgađeni rasističkim izjavama Aleksandre Pandurević je nedavno potpisalo online peticiju za njenu smjenu. Naravno, poslanici se ne biraju i ne smijenjuju peticijama, nego na izborima. Kada bi se polovina od tog broja u skladu sa zakonom registrovala da glasa u njenoj izbornoj jedinici, Pandurevićka bi izgubila mandat i niko od tih građana više nikada ne bi bio u situaciji da bude talac njenog zagnojenog mozga.
Stvarnosti se kreiraju. Ova zemlja i danas živi u stvarnosti koja je stvorena za tri mjeseca 1992. godine. Svi njeni građani su taoci te stvarnosti. Pobjeda je promjena te stvarnosti. Pobjeda je ostvariva samo ako vrijednosti na kojima počiva sadašnja stvarnost budu potučene. Moguće ju je postići samo zakonskom i faktičkom političkom ravnopravnošću svakog čovjeka i svakog građanina na svakom koraku ove zemlje. Upravo onih vrijednosti koje su potpuno suprotstavljene vrijednostima u čije ime je počinjeno nasilje tokom devedesetih.
Mi smo u tokom prošle godine u Srebrenici pokazali kako se ta stvarnost može promijeniti. I nećemo stati. Možda nećemo uspjeti na izborima 2014. godine, ali hoćemo na izborima 2016. Ako ne uspijemo tada, učinićemo sve da uspijemo na izborima 2018. godine. Jer, mjera naše odlučnosti se svodi na sljedeći izbor: ili ovo što radimo ili smrt u rasejanju. Nismo spremni da pristanemo na to da pola naše zemlje postane Kosovo i da kao državno rukovodstvo Srbije na obljetnice i pod oružanom pratnjom posjećujemo bogomolje. Za nas u Prvom martu genocid je pitanje porodične istorije; i ovo je prvi put da krajnje granice genocida nisu postale državne granice.
Prije sto godina, Srbija je okupirala Kosovo i nožem kreirala stvarnost za koju je bila uvjerena da će trajati zauvijek i vječno. Danas se mora suočiti s tim da Kosovo nikad više neće biti ništa više od mita, jer možda su pokolji nepovratni, ali stvarnosti kreirane ognjem i mačem ne mogu potrajati. Sto godina u životu čovjeka je mnogo. Sto godina u istoriji države je ništa. Mi smo spremni da svoje živote uložimo u nastojanje da živimo kao slobodni ljudi u svojoj zemlji. Ako mi ne uspijemo, to će raditi naša djeca. Ali, naš dan će doći. Riječima Matije Bećkovića, „Ćeraćemo se još.“ A, mi smo tek počeli da se ćeramo.
(Vijesti.ba)