AMIRA PECANAC O LJUBUSKOM I LJUDIMA KOJI GA SANJAJU

Kategorija: Ljubusaci sirom svijeta

Objavljeno petak, 18 Januar 2013 00:08

Klikova: 713

 

ljubuskizanaslove

NAPOMENA:Ovaj tekst je objavlje 1999.godine u listu ”Zena 21”.Objavljujemo ga kao dokument vremena jer navedene godine nije bilo stranice www.ljubusaci.com

 

Miris ”lijepih Kata”

Ljubuski,zapadnohercegovacki gradic,prije rata imao je 27 hiljada stanovnika.Bosnjaka je bilo 5,8 odsto,oko 1800.Nekad je bio cuven po uzgoju duhana,koji se,pricaju danas Ljubusaci,”preselio”u Posavinu.Docekuje vas mirisom bagrema i zelenookim Trebizatom koji tvori  oku neponovljiv ugodjaj vodopada Kravica.Kako se,uistinu,danas zivi u gradu s vecinskim hrvatskim stanovnistvom,u ”hrvatskom dijeli FBiH?Sta je s povratkom Bosnjaka?Pusu li staro-novi vjetrovi suzivota?Otvaraju li se dvosmjerni putevi povratka u grad u kojem i danas zivi vecina od dvije i po hiljade pristiglih Hrvata iz Srednje Bosne ali i Vukovara?

Sporo i tesko

U centru Ljubuskog dominira novoizgradjeno zdanje  „Euroherca”.Ritam gradu ”diktira” muzika iz stotinjak nasminkanih kafica,a ulicama novih,promijenjenih naziva,pecat daje duplo vise trgovina svim i svacim.U njima kupuju i ljudi iz susjedne Hrvatske.Ovdje je,kazu,sve puno jeftinije.Kabrioleti i limuzine klize ulicama.

Zvonko je  Sarajlija,ljubuski zet i zadnjih godina zitelj gradica koji mirise na obliznje more.Slucajno,i prvi covjek kojeg susrecemo na prilazima Ljubuskog.Pokrenuo je,kaze,privatni,tapetarski obrt.Svakodnevno,ujutro i popodne,je na tockovima do 18 km udaljenog Vrgorca,gradica u Hrvatskoj u kojem radi njegova supruga.

-Ne mislim se vracati u Sarajevo-kazao nam je Zvonko.

Put do kvarta Stube,gdje zivi Memnuna Mahic,povratnica iz Njemacke,jedna od 406 ljubuskih Bosnjaka koji danas zive u ovom gradu,ljubazno nam pokazuje Domica Leko,sluzbenica ovdasnjeg Zavoda za zaposljavanje.U nizu privatnih kuca Bosnjaka,samo na jednoj je oznaka Koalicije za povratak.Petoclana porodica Mahic prosle godine vratila se kuci sa Bodenskog jezera.Do danas su i jedini koji su dobili novi krov nad glavom.A kuci se prosle godine vratilo cetrdesetak porodica.

-Iako je najvaznije da se polako vracamo,bitno je i da se pocnu stvarati uslovi za povratak Bosnjaka,da se otvaraju procesi obnove i zaposljavanja,sto,nazalost,ide sporo i tesko-prica Memnuna.

Njena agilnost i energija prerasta lokalne okvire.Nema,kazu,stranog ili domaceg duznosnika kojem nije skretala paznju na Ljubuski.Grad nije proglasen otvorenim,pa se Bosnjaci,na svoj racun,sale da su ovdje,zapravo u –ilegali.Nezvanicno,takoreci.Ipak,i Memnuninoj energiji zahvaljujuci,opcinski oci nedavno su snimili stete na objektima Bosnjaka.Ali,snimci su jos u ladici.Tri godine suti se na zahtjev za povrat imovine.O zaposljavanju da se i ne govori.

Zivot se kotrlja…

Memnunu povratnici simbolicno zovu-ministricom za ljudska prava.Ova prosvjetna radnica,koja je jezicke osnove usadjivala generacijama osnovaca,obilazi opcinare i svoje dojucerasnje kolege u skoli,trazi donacije za povratnike,ukazuje da se od zraka zivjeti ne moze.

-Citav  zivot sam ucila hrvatsku djecu,a sada ispada da sam muslimanska uciteljica.Sta bi na to mogla reci moja kolegica Sabiha Hajdarevic,takodjer povratnica iz Njemacke,koja je predavala matematiku.Je l’ to Sabiha,mozda,predaje bosansku matematiku-pita se,sa  gorcinom Memnuna.

Majstori iz Blagaja uzurbano rade na obnovi kuce porodice Mujanovic,koja se,kao i u mnogoj ratnoj prici,bila rasula po svijetu.Ibro i Djulsa vratili su se iz daleke Norveske.S njima je pod krovom sin Tarik sa suprugom Ehlimanom i sincicem.Kafenisemo,a po dobrom hercegovackom obicaju na stolu su zeljanica i japrak.U ratu su Ibro i Djulsa izgubili sina Adisa.

Zivot se kotrlja i oni svojim parama kuckaju dio po dio kuce.Tarik je arhitekta i jedan od rijetkih ljubuskih Bosnjaka koji je zaposlen.

Senija Hrnjicevic,bivsa radnica ”Tkaonice”,vratila se u julu prosle godine.Prica nam:

-Seljakam se od kuce do kuce,jer je u mojoj kuci cetveroclana porodica iz okoline Varesa.Je l’ Vares otvoren grad?Jest!Ali,oni se ne prijavljuju za povratakNi posla,ni kuce,evo vec godina,a u mojoj porodici troje radno sposobnih.

Slicno govori i Nasiha Omerhodzic,predratna uspjesna poduzetnica.Posjedovala je,veli,buregdzinicu i dva butika.Sa porodicom je 1993.izbjegla u Berlin,a vratila se nakon cetiri godine progonstva.

-Suprug,sin i kcerka ostali su u Berlinu,jer se nemamo gdje useliti.Ja sam,znate,jos uvijek podstanarka u vlastitoj kuci.Zivim sa sestoclanom hrvatskom porodicom iz Konjica.Oni nisu prognanici i imaju se gdje vratiti.Isla sam gradonacelniku Majicu,trazila da mi vrate kucu i uzurpirane poslovne prostore.Ali,nema fajde.Kazu,polako,strpljivo,al ‘ taj sabur kosta-prica Nasiha.

U ratu su ovdje djelovale dvije humanitarne organizacije:Care International Marie Stopes,koja je prerasla u ovdasnje ”Stope nade”.

Ankica Sabljic je jedna od bivsih djelatnica ”Stope nade”. Ona kaze:

Radila sam u toku rata,i to je jedino moje zaposlenje od 1983.godine,kada sam zavrsila gimnaziju.Od tada sam nakupila brdo diploma.Suprug mi je na cekanju od 1989.godine.Radio je kao tokar u ”Energoinvestu” u Capljini.Malo sto danas radi od privrednih kapaciteta u ovom kraju.Neke zene rade u ovdasnjoj ”Vinariji” za 20 maraka dnevno.Sve ostalo je privatni biznis.U drustvenim firmama ceka se privatizacija.

Sretniji dio price

Razgovaramo i o ratnim vremenima.Ankica veli kako se radeci kao humanitarka,suocavala sa mnostvo problema:

-Tesko je bilo spojiti u jedno razlicite mentalitete,odgoj i kulture.Ljudi su ovdje uvijek bili drugaciji,zatvoreniji,sviknuti na tezak rad,pecalbariti.Bilo kako bilo,uz pomoc opcine sve donedavno su ”Stope nade” okupile 300 clanica.Ali,potpora se ugasila,a samim tim i aktivnost ove udruge.

Hodajuci po Ljubuskom srecemo i Mikadesu Anadolac.Ona se,iz Minhena,vratila proslog ljeta.Zivi sa suprugom i njegovom rodbinom,”u svome” uz nezobilaznu pricu o nezaposlenosti.Posla nema ni za njenog muza.

Opore povratnicke storije,na srecu,imaju i ljepsi dio price.Juznjacka izdrzljivost i duhovitost pobjedjuju gorcinu svakodnevlja.Tu su i druzenja i lijepi primjeri suzivota.Daleko od politike.Komsijske sitne paznje.Ruza i Sena ne haju za podjele.Srele  smo ih na ulicama suncanog grada.Kazu-nisu vazna prezimena.

-Isle smo na kafu kod prijateljice,a Sena od jutra ne dade da idemo kuci-kaze Ruza.

Zamirise na bolje sutra i kad Memnuni Mahic na vrata pokuca Vela Marinovic,njena prijateljica iz starih dobrih dana.Neki joj je dan dosla s ”lijepim Katama” za presadu.Lijepo je  i ohrabruje kad u Memnuninoj kuci zazamore glasovi njene sedmogodisnje Erne.U buketu mladosti koja se pojavila na vratima bas za nase posjete,u dahu nam se predstavljaju:Drazen Puhalo,Iva Bradvica,Josip Ramljak,Antonija Simic…

Lijepo je i kad iz usta sedamdesetogodisnje Minete Tancice,jedne od stotinjak Bosnjaka koji su cijeli rat ostali na kucnom pragu,cujes i ove rijeci:

-Gojila sam nekad davno Jozu Susca iz Citluka.Bio u mene na zanatu.Poslusao ocev amanet i vazda me obilazio.Jednako danas,ko i u ratu!

 

1226 Posjeta 1 Posjeta danas