AMIRA PEĆANAC:OTVORENO SRCE NASE TETE MITE

Kategorija: Ljubusaci sirom svijeta

Objavljeno srijeda, 19 Decembar 2012 00:01

Klikova: 87

 

mita

Živjelo se i preživjelo!Samovala u ratu,kao i cijelog života.Moj je rahmetli Abdulah-Dulo radio u Njemačkoj,slao mi pare,ja čuvala,šparala.Kapalo nešto i humanitarnog brašna.I nama Muslimanima,kao i izbjeglicama..

U kući Minete Tančica,jedne od stotinjak ljubuških Bošnjaka koji su cijeli rat ostali u ovom zapadnohercegovačkom gradiću,gost je vazda dobrodošao.Kahva se odmah prihvati,cigara zapali,priča zametne.Teta Mita.Svi u Ljubuškom znaju je pod tim imenom.
Iz Donjeg grada,gdje se usred mirisnih ružičnjaka smjestila teta Mitina kuća,pogled puca do džamije,u brdu.Tri su bile u Ljubuškom,a jedna je obnovljena.A i Bošnjaka je sve više u rodnom gradu.Vraćaju se iz izbjeglištva,iz dalekih sjevernih zemalja,u svoje sunčano podzemlje.

—Kažu da je danas u mom Ljubuškom oko 400 Muslimana.Mi smo se ovdje tako vazda zvali.Tako i ostalo.Najbolje je da se svi vrate na svoje-priča Mineta.U dobar čas,veli napunila je sedamdeset ljeta.Duhovita je i britke riječi.Hercegovka.Otvorena za priču.Široka srca za sve ljude dobre volje.U ratu ni vrata nije zatvarala.Bez ključa znala usnuti.
—Slagala bih kada bih rekla da me neko za rata krivo pogledao!Sve mi komšije Hrvati.A niko mi,vala,nije zakucao na vrata,povrijedio me.Od naših ovdašnjih ljudi nikog okrivit ne bih mogla.Dženis,unuk mi,otišo na fakultet u Zagreb,na vrijeme,a onda produžio za Dansku.Tamo je i danas.Drugi sin je u Mostaru.
Kad su 1993.u Ljubuški počele dolaziti izbjeglice,teta Mita nije shvatila.Vidjela je da ih je puno pristiglo iz srednje Bosne.U početku,u školu ih smjestili.Kuća joj je bila prazna,pa ona otišla u školu i dovela devetočlanu porodicu iz Ovčareva kod Travnika.Više im se ne sjeća ni prezimena.Jedino Finkinog,Barišić.Pa,Darije,s djetetom na putu,Ante.Sve je s njima dijelila.Njen Dulo je tada još bio u Njemačkoj.Godinu su ovi prognanici sastavili pod njenim krovom.I otišli za svojom nafakom put Njemačke.Danas su ponovo u Travniku.Opet je teta Mita ostala sama.Al,zapravo,nikad samovala nije.Ponekad,u ratu kad joj je bilo najmilije,znao je obići njen Jozo(Sušac) iz Čitluka.
—Jozo je vazda bio i osto ko moje dijete.Gojila sam ga kad je došo zanat učit u Ljubuškom.Nikad me nije zaboravio.A i otac mu u amanet ostavio da dobro dobrim vraća.I danas on mene zna obradovat.Sad je već oženjen,dođe mi sa svojom ženom Ivom,posjedi,popričamo,kafu popijemo…
I tako,teče vrijeme.Od rahmetli Dule joj ostala njemačka penzija.Nema,vele,kuće u okolnim selima bez njemačke penzije.Sve teta Mita zna.Priča mi kako su za rata živjeli penzioneri.Bila,veli,uravnilovka.Prve dvije ratne godine,nije bilo mirovina.Povremeno su u ratu na akontacije penzioneri dobijali dodatak,pa božičnicu od januara 1994,svima isto,po nekih 150 maraka.Unazad dva mjeseca fondovi su se spojili,pa svako dobija po rješenju.
Mitin se Dulo preselio na ahiret prije dvije godine.Baš kad su u starost mogli zajedno.Da više ne samuje.Ukopala ga teta Mita u haremu,blizu kuće.Sad nišane sprema.
Nikad se nije rasipala,pa kuća vazda puna bila.Više je,istina,vjerovala u duhovno,nego u materijalno.Ništa njoj nije bilo sjesti i misao na papir bacit.Pjesmu zapisat što iz srca kane,zapis,da se ne zaboravi
Bajrami u ratu!Dolazile mi komšije,obilazile me.Sve se provodilo.Prošlog ramazana desi se čudo.Dvadeset sedma noć.Klanjala ja, kad baš pravo kako mi pogled puca na džamiju,vidim svjetla neka blješte.Kandilji!Mislim,pričinjava mi se.Kad telefon.Moj me Krešo zove,komšija.Pita jesam li vidjela!Radost,sreća,jeza me obuze.I zapis mi iz srca pođe….
Napomena:Ovaj tekst je objavljen u listu “ŽENA 21”1999.g.Pošto tada nije bilo web stranice “ljubusaci com” koristimo priliku da ovaj divni zapis objavimo poslije trinaest godina!

1160 Posjeta 1 Posjeta danas