Izbjeglica – jednina, ali boli kao zbirna imenica. Označava najveće gubitnike suludih devedesetih, nomade sa tri kese u ruci, koji su morali ostaviti svoju krošnju, svoju trešnju, svoju kuću i krenuti u neizvjesnost vjerujući da idu u sigurnost.
Izbjeglica je naučio da ništa na ovom svijetu nije konačno. Izbjeglica zna da je život staza od danas do sutra, gledao je vlastiti dom u plamenu, oca s puškom na ramenu, polja mrtvih, gradove koji nalikuju na groblja. Spavao je na ulicama, u autobusima, u napuštenim hotelima, nekadašnjim kampovima. Kad je bježao glavom bez obzira, pod rukom je nosio samo fotografije i heklane miljeiće, kao da će se moći preživjeti u tim daljinama od izvezenih cvjetića što su se obično stavljali u vitrine. Ali u trenucima kad je nebo zapaljena kugla straha, ljudi uzimaju samo sitnice, intimne detalje koji čuvaju opipljivu sreću prošlosti, nadajući se da će njen dah uspjeti presaditi u nepoznate vrtove sutrašnjice.
Izbjeglica danas ima životnu mudrost i ne veže se za stvari, stanovnik je najljepših gradova, bio je dočekan posprdno, ali je od nule sagradio konture svog novog svijeta ušutkujući licemjere, ima veliko društvo, ali tek nekoliko stvarnih prijatelja, prezire politiku i cinizmom se brani od foteljnih heroja što bi i danas ratovali. Izbjeglica jednom godišnje ide tamo gdje se srce napuni i isprazni o istom trošku, stišće prste u šaci do pucanja, otrese suzu s vrha trepavica i nestane niz drum. Jer tamo se za izbjeglicu sve promijenilo.
Danas se obilježava svjetski dan izbjeglica. A ovo je fotografija moje prijateljice. Sve ono što je ostalo od njezinog života ispod jedne zaboravljene krošnje. Gdje god bili, želim vam da ste neizmjerno sretni i da spavate bez trzanja. Izbjeglica, časna zbirna imenica.
Martina Mlinarevic – Sopta
.
.