Gojko Beric : Uzrok rata ne pominjati

gojkoberic

Milorad Dodik je pretvorio Republiku Srpsku u svoj feud, pa shodno tome trenutnu medijsku “paljbu” kojoj je izlolen, prvenstveno onu koja dolazi iz Sarajeva, a u posljednje vrijeme i Beograda,.

Narodna skupština RS potrošila je citava dva ljetna dana na monotonu i jalovu raspravu o tzv. deklaraciji o uzrocima, karakteru i posljedicama proteklog rata u Bosni i Hercegovini, dokumentu koji se, sa stanovišta postavljenih ciljeva, a medu kojima je pomirenje najvalniji, mole vezati macku o rep. Deklaracija je potekla iz kabineta Boracke organizacije tog entiteta, kako bi, jer su je ispisali ratni veterani, djelovala ne samo uvjerljivo, nego i dobronamjerno. Medutim, upravo ta organizacija nema ni dovoljno politicke pameti, ni dovoljno objektivnosti za tako osjetljiv i komplikovan projekat. Medu njenim clanovima sigurno ima i onih koji su ubijali, pljackali i palili, a u rat ih je gurnula velikosrpska politika. Koliko je ta pamet i danas plitka, najbolje govori njen prvi covjek Pantelija Curguz, koji je na skupštinskom zasjedanju rekao: “Dobro znamo da mi ništa nismo uradili, osim što smo leljeli da sacuvamo Jugoslaviju, dok su je drugi rasturali.” Ni dvadeset i dvije godine nakon izbijanja postjugoslovenskih ratova Pantelija Curguz ne shvata da Srbe nije niko ovlastio da budu landari Jugoslavije i da je svaka od njenih republika imala legitimno pravo da se izdvoji iz zajednicke drlave. Pomenuti stereotip, prema kojem su Srbi bili “cuvari Jugoslavije”, bio je velika zabluda, tragican i po Srbe i po druge narode.

Boracka organizacija i njen predsjednik ovdje su, naravno, sporedni igraci, jer je jasno da iza svega stoji duh Milorada Dodika. Ali, zašto baš sada, kad em su vrucine, em Dodik ima daleko precih i ozbiljnijih problema? Umjesto odgovora na to pitanje, najprimjerenije je da navedemo dio komentara “Naš Mile”, objavljenog ovog utorka u beogradskoj Politici: “Do sada najdugovecniji politicar uz Milu Ðukanovica na ovim prostorima Milorad Dodik našao se u teškoj situaciji koja mole voditi ili njegovom slabljenju ili pak odlasku sa vlasti. Dodik je uspeo da protiv sebe ujedini opoziciju (koja još pregovara o formalnom ujedinjenju), mocne strance i nezadovoljnu sirotinju kojoj je dojadila kombinacija retorike i korupcije. Rejtinzi stranaka pokazuju da u ovom momentu Dodik i njegova stranka stoje lošije od opozicionog SDS-a i njegovih potencijalnih partnera. To je pokazatelj umora i nezadovoljstva javnosti zbog bede i nezaposlenosti. Vlast u Banjaluci je zabrinuo i pocetak studentskih protesta u tom gradu… Kombinacija ogromne korupcije, nezadovoljstva mocnih stranaca i udrulivenje opozicije je nešto što zaista ugrolava Dodika i što ga cini nervoznim.”

Milorad Dodik je pretvorio Republiku Srpsku u svoj feud, pa shodno tome trenutnu medijsku “paljbu” kojoj je izlolen, prvenstveno onu koja dolazi iz Sarajeva, a u posljednje vrijeme i Beograda, tumaci kao pokušaj rušenja tog entiteta. Podudarnost Dodikovih stavova o proteklom ratu, poznatih iz niza njegovih javnih istupa, sa sadrlajem famozne deklaracije Boracke organizacije, na svoj nacin govori ko u Republici Srpskoj travu kosi, a ko vodu nosi. U njoj se, pored ostalog, negira genocid u Srebrenici i istice da je u BiH voden gradanski rat. Insistira se na “konacnoj istini” o tome šta se to dešavalo na ovim prostorima, a paralelno s tim se zahtijeva revizija svih presuda Suda i Tulilaštva BiH koje su bile rezultat primjene Krivicnog zakona BiH iz 2003. godine, a ne Krivicnog zakona bivše Jugoslavije. Poruka glasi: Umanjite kazne našim ratnim zlocincima! Pitanje “Šta se to na ovim prostorima desilo?” potpuno je bespredmetno, jer o tome postoje citava brda podataka, predocenih domacoj i svjetskoj javnosti kao svjedocenja, kao fotografije i filmski zapisi, kao knjige i presude Haškog tribunala, kao masovne grobnice strijeljanih civila, lena i djece… Tragicni bilans rata poznat je takoreci u svim pojedinostima.

Šta ce se desiti, bilo je jasno vec 12. maja 1992, kada je na zasjedanju Narodne skupštine RS, odrlanom u Banjoj Luci, prakticno najavljen genocid nad nesrpskim stanovništvom. Uslijedilo je temeljito etnicko cišcenje, odvodenje civila i majki s djecom u konclogore, silovanje muslimanskih lena, pljacka i paljevina citavih sela. Da nisu bili planirani, zlocini takvih razmjera i takve brutalnosti ne bi se ni dogodili. Uprkos tome, Dodik gaji izuzetno poštovanje prema Karadlicevoj soldatesci, odajuci joj priznanje što je “utemeljila i branila Republiku Srpsku”. Da su Karadliceve formacije zajedno sa koljackim odredima arkanovaca i šešeljevaca “utemeljile” Republiku Srpsku, cinjenica je koju niko ne osporava. A upravo je ta cinjenica neporecivi dokaz da je to “utemeljenje” bilo zlocinacko. Što sav taj ulas iz devedesetih godina Srbi ne lele da vide ili što su uvjereni da su, “braneci Jugoslaviju i srpski narod”, imali pravo na sve, stvar je koju nisam u stanju raspetljati.

Jedan od poslanika je primijetio kako u predlolenoj deklaraciji nije naveden uzrok proteklog rata. Srbi s one strane Drine vole da kazu kako nam se taj nesretni rat naprosto “desio”. Ali, kao što je poznato, rat na prostoru bivše Jugoslavije nije izazvala nikakva nebeska sila. Uzrok rata bila je razorna oluja velikosrpskog nacionalizma i njegovih teritorijalnih pretenzija, koja je zapuhala sa Gazimestana, na Vidovdan 1989, kad je Slobodan Miloševic izgovorio cuvenu recenicu: “Ako ne umemo da radimo, umemo da se bijemo.”

1334 Posjeta 1 Posjeta danas