Kategorija: Ljubusaci sirom svijeta
Objavljeno petak, 28 Decembar 2012 23:30
Klikova: 557
Razmišljajući na koji način da izrazimo zahvalnost ljudima koji dugi niz godina pišu za ljubušake i ljubušacima, došli smo na ideju da ih predstavimo cijenjenim posjetiocima ovoga sayta. Preko pet godina Munib,Halid,Kemo,Ante i Esad svojim tekstovima ”razgaljuju duše” ljubušaka širom ove naše planete . Ne treba napominjati da za to nikada nisu dobili ikakav honorar, niti su to ovi časni ljudi ikad tražili. Mi znamo da njihova vodilja nije novac, već velika ljubav za svojim gradom i njegovim ljudima . Kao mali znak prema njima odlučili smo da ispričamo ovdje njihove životne priče. Neka ostane zabilježeno kako se voli svoja ”žliba”. Počinjemo sa alfom i omegom ovoga portala profesorom Kemalom Mahićem.
Ideja za napisati jednu, makar i skromnu malu historiju o čovjeku, koji je podosta toga do sada napisao u postagresorskom vremenu o ljudima živim i mrtvim, akterima zbivanja određenog vremena sa područja općine Ljubuški, nije nimalo lahak zadatak.
Svima nama je poznato Kemino pisanje i opisivanje ljudi i događaja, prošlog vremena i sadašnjeg trenutka jer te priče nose njegov potpis. Moj zadatak je da našim čitaocima približim samog autora, čovjeka, građanina, profesora historije Kemala Mahića – našeg Kemu, autora mnogih kolumnih na portalu „Ljubušaci.com“.
Rođen je u Mostaru 1948. godine (a ja mislio da je ljubušak!) od oca Hasana i majke Nure, rođene Lalić.
Osmogodišnju školu i gimnaziju završio je u Ljubuškom. U ranoj mladosti iskazuje sklonost prema pisanoj riječi, recitovanju i čitanju razne literature.
Upisuje se na Filozofski fakultet u Sarajevu, grupa historija i diplomira 1973. godine.
Po završetku fakulteta zapošljava se 1974. godine u Gimnaziju i Srednjoškolski centar Ljubuški kao profesor historije. U SŠC Ljubuški radi do 1993. godine.
Već na početku radu u SŠC Ljubuški Kemo izraćava sklonost, za kako se tada govorilo, društveno korisnim radom. To proizilazi iz njegove ličnosti pune ljubavi prema slabim, nemoćnim i siromašnim pa se uključuje u sindikalne aktivnosti. Sindikat SŠC Ljubuški tada je podupirao rad Saveza komunista Ljubuški i vodio aktivnost, u afirmiranju i provođenju Zakona o udruženom radu. Sindikat se tada bavio obezbjeđenjem zimnice, socijalne pomoći, poklonima, slanjem zaposlenih na more itd.
Njegova predanost u radu sindikata je zapažena, pa je na Zboru radnih ljudi SŠC Ljubuški aklamacijom i izabran za predsjednika sindikata SŠC Ljubuški. Ovu funkciju je obavljao u dva mandata. Njegov predani rad ga pred sami rat kandiduje za predsjednika Sindikata općine Ljubuški. Tada je za predsjednika izabran Špago Safet iz Gradske.
Ipak, Kemo je delegiran za delegata posljednjeg Kongresa Sindikata BiH u Sarajevu, pred sami rat. Kao delegat predstavljao je općine Ljubuški, Čapljinu i Grude što sa ponosom ističe.
Do rata je obnašao dužnost predsjednika savjeta SŠC Ljubuški, izabran od strane zaposlenih nastavnika, profesora i ostalog osoblja. To je bilo direktno priznanje i uvažavanje od radnih kolega iz kolektiva.
Kemo je ljubitelj svih sportova i sportskih aktivnosti. Posebno se angažuje na formiranju Košarkaškog kluba Ljubuški pri SŠC Ljubuški. Kada je košarkaška reprezentacije bivše Jugoslavije osvojila svjetsko prvenstvo u Ljubljani i postala svjetski prvak, interes za taj sport je znatno porastao u cijeloj zemlji.
Val interesovanja je zahvatio i naš grad, pa je na prijedlog SSRN Ljubuški, pokrenuta ideja formiranja Košarkaškog kluba pri SŠC Ljubuški. Tadašnji direktor SŠC dr. Vinko Rogić je prihvatio ideju i dao zadatak prof. Kemalu Mahiću i prof. Marku Primorcu da realizuju ideju.
KK Ljubuški pri SŠC je formiran 1979. godine, a na prijedlog direktora centra za predsjednika kluba postavljen je prof. Kemal Mahić. Prvi trener bio je prof. Vučić Cvitan. Smatralo se da je to prva faza i da KK Ljubuški pri SŠC, treba da preraste u KK Ljubuški, finansiran od strane općine Ljubuški.
Neki značajniji takmičarski rezultati nisu postignuti zbog finanskijskih poteškoća.
Općina je pružala više pomoći „NK Sloga“ i rukometnom klubu „Izviđač“, koji su tada već imali tradiciju i značajne rezultate. Kemal prestaje biti predsjednik KK Ljubuški 1992. godine.
Nakon demokratskih izbora u BiH 1990. godine u Ljubuškom je bila već formirana Stranka demokratske akcije BiH. Stranka je pokrenula inicijativu za formiranje humanitarne organizacije Muslimanskog dobrotvornog društva „Merhamet“ i kulturnog društva „Preporod“ za Bošnjake – muslimane.
Osnivačka skupština se održala u sali Duhanske stanice u Ljubuškom uz prisustvo mostarskog muftije ef. Saida Smajkića. Naš Kemo tada izlaže referat „O historiji Bosne i Hercegovine“. Sala je bila dupke puna građana. Za prvog predsjednika MDD „Merhamet“ izabran je g.Hamo Mujkić, a Kemo ulazi u sastav Izvršnog odbora društva. Mjesec dana kasnije Hamo Mujkić podnosi neobjasnjivo ostavku na mjesto predsjednika, a članovi Izvršnog odbora društva izabiraju prof. Kemala Mahića za predsjednika MDD „Merhamet“ Ljubuški. Na pitanje kako je teklo formiranje „Merhameta“, njegov značaj i uloga Kemo odgovara: „Prvo smo iznajmili prostorije za rad društva i plaćali kiriju. Potom smo kupili fax i uveli telefon. Iz Njemačke smo dobili kombi „Ford“ Taunus za raspodjelu pomoći. Uspostavili smo saradnju sa humanitarnim organizacijama „Karitas“ i „Crveni križ“. Uspostavljena je saradnja i sa humanitarnim organizacijama iz islamskih zemalja koje su djelovale u Pločama, Splitu, Zagrebu i Rijeci.
U tim vremenima „Merhamet“ je odigrao veliku i značajnu ulogu. Izvršeno je četrnaest podjela svakog mjeseca za godinu dana. Pomoć i podjela su vršene lokalnom stanovništvu bez obzira na nacionalnost. Obezbjedili smo svojim radom tone i tone razne robe i pomoći. Moram istaći da smo dobivali i značajnu pomoć od mojih prijatelja i bivših učenika Hrvata koji su živjeli u Hrvatskoj u gradovima Split, Zagreb, Rijeka i dr. Smatram da je pomoć dobivana zaslugom moje malenkosti i našim ljudskim odnosima, te humanitarnom društvu „Merhamet“ koga sam predstavljao. Kemo je obavljao svoje zadatke pun ljubavi prema slabim, nemoćnim, siromašnim, jednom riječju prema onima koji se trenutno nalaze u stanju neke potrebe.
Predjsednik društva ostaje do 9.6.1993. godine, kada biva napadnut fizički od djela ekstremista. Ocjenjuje da neće imati zaštitu kao društveno odgovorna osoba i kao prosvjetni radnik prof. historije.
Napušta Ljubuški 9.6.1993. godine i odlazi u Zagreb, te postaje izbjeglica. Mislio je da će se situacija smiriti i pozitivno riješiti, a on moći početkom nove školske godine 1.9.1993. godine vratiti na posao u gimnaziju Ljubuški.
Podnosi zahtjev za dobivanje vize radi odlaska u Njemačku i priključenja familiji. Kemo je oženjen sa Fahrom rođenom Konjhodžić, sa kojom tada ima dva sina Mahira i Merdanisa.
U toku 1993. godine je uradio još jedno humano djelo. Radeći kao predsjednik MDD „Merhamet“ susretao se sa predstavnicima Svjetskog luteranskog saveza iz Njemačke u Ljubuškom i Zagrebu. Sa njima je dogovarao izmještanje van Ljubuškog štićenica „Zavoda za vaspitanje“. Tada se dom pretvara u vojnu kasarnu. Štićenice su izmještene u Bedekovčinu u Hrvatskoj, ali su vraćene u Ljubuški nakon tri mjeseca.
Ponovnim razgovorima sa predstavnicima Svjetskog Luteranskog saveza iz Njemačke, štićenice su bezbjedno izmještene iz Ljubuškog u Osnabruck – Njemačka 1993. godine.
Kemo kaže spasio ih je „Golgote“ zbog rata, a kada je on stigao u Njemačku veza je ponovo uspostavljena međusobnim posjećivanjem na relaciji Osnabruck – Hannover i obratno.
Nakon dvanaest dana boravka u Zagrebu Kemo dobiva vizu i putuje u Njemačku, grad Hannover. Tamo su već bili supruga i jedan sin. Kaže sve do 15.8.1993. godine sanja i razmišlja o povratku u Ljubuški. Kako su na taj dan skoro svi odrasli muškarci, Bošnjaci, muslimani odvedeni u logor Heliodrom u Mostaru, po dobivanju te informacije iluzija se raspršila. Otišla je i nada o povratku i radu u gimnaziji Ljubuški kao prof. historije u novoj školskoj godini 1993./1994.
Po dolasku u Hannover, saznao je da su u Njemačkoj već bili izgrađeni tzv. „Hajmovi“ – prihvatni centri za izbjeglice i prognanike sa prostora bivše Jugoslavije. Kaže da su „Hajmovi“ bili“ glanc“ novi i time zaključuje da je međunarodna zajednica već znala šte će se dogoditi i događati tokom rata i ratova na prostoru Balkana.
U „Hajmovima“ su bili smješteni Bošnjaci i Albanci, a u manjini i pripadnici drugih naroda iz svijeta.
Kemo sa svojom porodicom se smješta u jedan od takvih prihvatnih centara u Hannoveru. On, supruga i dva sina se zapošljavaju i stupaju u radni odnos radeći razne poslove. Pošto Kemo ima slobodnu (neradnu) subotu i nedjelju, pogađate li kakvom se aktivnošću bavi?
U saradnji sa ambasadom BiH u Njemačkoj i atašeom za kulturu i obrazovanje pri ambasadi, kao koordinator škole otvara Bosansku školu. U školi je bilo dvanaest (12) učitelja, nastavnika i profesora i dvjesta pedeset (250) učenika. Sa njim je u toj školi radio Ljubušak, akadameski slikar, rahmetli Hamo Ibrulj-Hamlet. Nastava se odvijala subotom i nedjeljom po četiri školska sata. Nakon prve školske godine grad Hannover preuzima na sebe finansiranje rada škole i u njoj ostaju raditi prof. Kemal Mahić iz Ljubuškog i Ćuk Emina iz Banja Luke.
Kemo kaže, igrom predstavnika SDA stranke i predstavnika ambasade BiH, njih dvoje prestaju raditi u školi, a u zamjenu dovode druga dva učitelja iz drugih dijelova Njemačke.
Kao što sam već napisao, Kemo sa porodicom prvu godinu izbjegličkih dana provodi u „Hajmu“ – zajedničkom prihvatnom centru. Svaki dan sa suprugom i dva sina odlazi na posao u isto vrijeme. To biva primjećeno i nudi mu se smještaj u stambenoj zgradi u okviru „Hajma“ uz plaćanje kirije. To ne prihvaća, već iznajmljuje stan putem oglasa u Hannoveru pod kiriju.
Neočekivano u Njemačkoj porodica Mahić dobiva prinovu 1994. Godine.Rodila se Mirvana Mahić – kćerka.
Priključuje se humanitarnoj organizaciji Muslimanske Bošnjačke zajednice u Hannoveru. Na njegovu inicijativu formira se humanitarna organizacija simboličkog naziva „Neretva“. Želja je da njen rad pomognu svi Hercegovci, koji se nalaze u Njemačkoj. Tajnim glasanjem na skupštini naš Kemo biva izabran za predsjednika, jer su mnogi već bili upoznati sa njegovim radom kroz škole i humanitarni rad.
H.O. „Neretva“ upućuje raznim kanalima prvu novčanu pomoć u iznosu od 40.000 DM u Bosnu i Hercegovinu.
Kemo ističe i humanitarnu akciju kupovine i slanja obuće za Armiju BiH.
(nastavlja se)