Još tamo od kraja rata teško se mogu sjetiti šta je bilo 2000., a šta se desilo 2004. godine. Pamtim da je bilo, da se desilo, ali kad tačno – to ne pamtim. Pamtim i lica. Imena malo teže. Ali, lica pamtim dobro.
Mogu se sjetiti godine, mjeseca, datuma, ponekad i sata onoga što se desilo prije rata, ali vam za datiranje poslijeratnih događaja ne mogu biti pouzdan svjedok. Valjda je to normalno. Tješim se.
Zvuči nevjerovatno, ali i danas znam ko je igrao za Italiju na Svjetskom prvenstvu 1982. godine u Španiji: Zof, Bergomi, Barezi, Kolovati, Kabrini, Širea, Gracijani, Tardeli, Konti, Betega, Altobeli, Rosi… Imao sam devet godina i prvi put gledao utakmicu na televizoru ‘u boji’. Italija-Brazil!
Pamtim ‘82., ali ne bih se smio zakleti da znam, naprimjer, ‘potrefiti’ gdje se SP održalo koje godine od ‘95. na ovamo.
16. juli
Godine ne pamtim, datume pogotovo. Godinama već. Zadnji datum i godina za koju pouzdano znam gdje sam bio je 16. juli 1995..
Predvečerje u Nezuku. Proboj Srebreničana. Košmar. Polumrtvi ljudi svuda okolo. Izgladnjeli, izranjavani, krvavi, bosi… Jednog od njih poveo sam kući. Ime ne znam. Lice bih i danas mogao prepoznati. Kad god vidim mamin hljeb, sjetim ga se. Sjetim se njegovog lica, a još više pamtim zalogaje i prste kojim gura vrući hljeb u usta, ne mogavši sačekati rastopljeni kajmak. Prvi pravi hljeb koji jede ko zna otkad.
Sjetim se i njegovog pogleda u trenutku kada sam mu pružao farmerke i plavu majicu. Nisam mu rekao da su to farmerke mog rahmetli amidže Vehida, koji je poginuo u avgustu ‘92. godine. Nije znao ni da je majica rahmetli amidže Fadila, koji je poginuo u junu ‘92.
Sreo sam ga dva-tri mjeseca kasnije u Tuzli. U tim farmerkama i toj majici. I nikad više.
Prva dženaza
Godine ne pamtim, datume pogotovo. Ali znam da sam bio na prvoj dženazi koja se klanjala u Potočarima. Nije bilo ukopa, nije bilo Memorijalnog centra. Klanjala se dženaza u odustvu, u krugu Fabrike akumulatora. Rahmetli Alija Izetbegović, tada muftija tuzlanski sada reis Husein ef. Kavazović i u safu, nekoliko metara od mene, francuski filozof Bernard Henri-Levy. Prijatelj Bosne. Bio je tada u Potočarima zajedno sa kćerkom i sinom.
S brda su do nas dopirali zvuci neke guslarske pjesme…
Zločinac
Godine, rekoh, ne pamtim. Ali pamtim odlaske na sjednice Skupštine u Srebrenici. Odbornici i nas nekoliko novinara u autobusu. Ispred i iza nas tadašnji SFOR. I iznad nas, u helikopterima SFOR.
Prvi dolazak u Srebrenicu. Na mjestu nekadašnje gasulhane sada auto-praonica. Na zidu blijeda arapska slova. Sjednica u hotelu ‘Domavija’.
Kratim vrijeme cigaretom i užasnom kafom. Stolu prilazi čovjek škiljavih očiju boje sirutke, plav, proćelav. Pita me za ime i jesam li ja TAJ novinar. Kimnem glavom.
-Kako smiješ pisati da sam ratni zločinac, pita me i naginje se preko stola, opasno blizu.
SFOR je bio brži.
No, ne dovoljno brz da nas zaštiti od kamenja kojim smo zastuti s obližnjih krovova dok smo ulazili u autobus.
Grobnice
Godine ne pamtim. Ne znam kada sam prvi put bio na otkopavanju grobnice. Znam samo da sam bio na mnogima. Ispočetka mučno, kasnije se gotovo pa navikneš. A onda te neki detalj ‘razvali’. Osjetiš kako se grlo steže, a suze zamute pogled.
Grobnica Suha. Dječija flašica i neispijeno mlijeko. I beba od nekoliko mjeseci u majčinom zagrljaju. Tijela, zbog specifične zemlje u koju su zakopana, gotovo potpuno očuvana. Gotovo da se mogu naslutiti crte lica i bolna majčina grimasa.
Drugi put Murat Hurtić iz zemlje vadi patiku. Kost u njoj. Takve patike kupio mi je otac za odličan uspjeh u 3. razredu srednje škole. Mora da je i ON, čija kost viri iz patike, bio odličan učenik. Možda su i kosti njegovog oca tu pored njegovih…
Noćima nisam spavao. Pred očima mi je bila patika. I kost koja viri iz nje.
Lica majki
Godine ne pamtim. Znam samo da sam jedne godine triput bio na dženazi u Potočarima. Mogla bi biti 2003. Koje godine je u Potočarima bio Clinton, koje Tadić, koje Erdogan…ne znam. Ne znam ni koliko je ljudi koje godine ukupavano.
Rekoh, nisam pouzdan svjedok za datiranje poslijeratnih događaja.
Jedino što pamtim su lica majki. Zgrčena u bolu. I pamtim ruke koje grle majke. Ruke preživjelih sinova. I te ruke pamtim. I pamtim potmuli zvuk kad prvi grumenovi zemlje udare u kaburske daske. Pamtim i zvuk lopata kad se sudare u zraku…
Pamćenje
Godine ne pamtim. Za nekoliko godina ne bih znao kada je u Potočarima ukopana beba Fatima Muhić.
Ali uvijek će mi pred očima biti slika njenog tabuta prekrivenog cvijećem i kišne kapi na zelenom pokrivaču. Suze nebeske.
Ovaj put zapisah i godinu i datum.
Da ne zaboravim!
(Bportal.ba)