n potiho otvara vrata
na kojima piše Skupština općine Ljubuški
i nevješto rukama priča
da isuviše malo se kruha nađe,
a porez je, znate, dosta velik.
Moj stric Mijo
ispreda povijest kruha na motici,
moj stric Mijo priča muški, bez suvišnih riječi.
Moj stric Mijo je direktor na svojoj oranici,
on je i poslovođa na tom rodilištu kruha,
on je tu i orač i kopač.
On je tu sve!
To je moj stric Mijo.
Moj stric Mijo je lični prijatelj
njenog veličanstva – najljepše motike
na njegovoj njivi.
On ima ruke prepune nažuljane krvi,
ruke koje snivaju lice nježne žene,
on ima čelo od ožiljaka vremena,
čelo koje se znoju ispovijeda.
On je u naslijeđe od mog djeda
dobio ponešto škrtog kamenjara
u zemlji Hercegovoj
i kućicu malenu, na najkrajnjem kraju sela
i beskrajnu lepezu širine duše.
On kradom izlazi na njivu,
tiho i polako da ne probudi jutro.
On se lično poznaje sa Suncem
i svako jutro on mu kaže: Dobro jutro!
To je moj stric Mijo!
Izbor: Kemal Mahić