Kategorija: Esad Sadikovic
Objavljeno petak, 08 Februar 2013 18:13
Klikova: 742
Zima je bila, sa puno bure pretpostavljam, kad sam rodjen na oproštaju 1961. Rodnim listom sam se prošvercovao u 1962 taman toliko da mi pomogne da budem zbunjen do kraja života i pitam se jesam li šezdeset prvo ili drugo godište.
Jedan brat, dva roditelja, tri tetke i bezbroj dobrih ljudi oko mene činili su moj svijet tih šezdesetih i sedamdesetih godina onog vijeka.
Rodjen sam na Žabljaku, na Ćoši pa malo ulijevo tamo prema Bovanu. Ko je sve prije mene rodjen u toj kući ne znam. Po onome kako kuća izgleda slutim lista je dugačka. Ono što opet sigurno znam je da sam ja zadnje novorodjenče iz te umorne kuće koja se svakim danom sve više naginje da poljubi zemlju i vrati se vječitoj prašini vasionskoj odakle je i došla.
Djetinjstvo kao iz priče. Prvo Žabljak, potom Ljubuška čaršija. Osnovna škola, učiteljica Draga Matić istinski pedagog i prijatelj svakoj od tridesetak malih glava iz njezinog ‘stada’. Gimanzija, najljepše godine i opet veliki pedagog profesor povijesti (i umjetnosti) jedinstvenog nadimka Djoto.
Ljubuški sam napustio u jesen 1980 sa tek kupljenim brijaćim aparatom a poslalo me da učim kako da branim domovinu. U Beograd. Nit’ sam ja vidio velike koristi od Beograda nit’ Beograd od mene. Ni dan danas nit’ znam napadati nit’ braniti. Računam ovo neznanje mi dodje kao plus u životopisu a opet ko će znati Balkan je to vazda je bilo korisnije znati pušku rastaviti nego pjesme pisati.
Slijedeće jeseni dočekalo me Sarajevo široka srca. Brucoš. Političke nauke. Žurnalistika. Izučio sam škole u roku onoga što se od studenta traži. Šta sam naučio to je veliko pitanje. Sa Sarajevom sam se pozdravio u septembru 1985 bogatiji za stotine prijateljstava. Na rastanku smo plakali oboje. Sarajevo onako ispotiha da neko ne vidi. Veliki je to grad. Sramota je. Ja opet skriveno iza prozorske zavjese vagona druge klase koji će stati u Mostaru sa presjedanjem na Autotransportov autobus za Ljubuški.
Te zime 1985-te u Ljubuškom sam se provrtio taman toliko da me želja mine. A onda pravac Mostar. Stažiranje na Radio Mostaru za bijedni džeparac koji ne pristojnu konzervu sardine da pokrije. Na sreću tetka Ema i njeni, kao i veliki covjek i prijatelj Fadil Fricko i njegova Emica otvorili kuću i srce. Zagrlili me kao svog i s njima sam dijelio sve. Par godina kasnije, kad sam mrvu na noge stao, uslijedilo je podstanarstvo. Iz tog mračnog svijeta podstanarskog zasvjetlilo mi je kad sam na nenu Zibu na Luci nabasao. Kazivala je da me od svoje djece nije dijelila. I nije. Allah rahmetile.
Drugo, sjanije svjetlo zasjalo mi je nekako u isto vrijeme kad sam sreo sam ljubav svog života – Suadu. U januaru ‘91 ,kratko prije ‘mećave’, pružili smo jedno drugom ruke i još ih ne puštamo.
Mećava nas je pomela iz Mostara u proljeće ’92. Zateklo me u Kriznom Štabu na Radio Mostaru. Reže jedni, drugi, treći i lud bi sa njima pomahnitao. Moji na zapadnoj, njeni na istočnoj obali apokalipse. Pa biraj.
Izabrali smo. Italiju. Gradić tik iza slovenačke granice, Mortegliano se zvao. Skoro tri godine živjeli smo na standby-u. Tijelo u Italji, misli u Hercegovini i Bosni.
Italia bella – zemlja sa vedrog prospekta medjutim za izbjeglice ne zna. Turisti smo bili jače od godinu dana. Čuj turisti. Ko je tu lud. Svaki normalan turista se provrti po Italiji, pojede pizzu, pošalje razglednice, kupi gondolu u Veneciji i kući vrati. A gdje je ovaj turista prispio i čemu će se on vratiti.
Na sreću Italijani su puno bolji od Italije. Aldo, Ambrogina, Enrico i još puno imena na čiji spomen srce ustitra.
Preživljavanja radi u ‘turističkoj’ Italiji sve i svašta smo radili od prvog dana. Koliko god da je gorko iskustvo bilo naučilo nas da nema ni malih ni prljavih poslova. Potom smo nekako na noge stali, jezik naučili, u školi se zaposlili, djecu izbjegličku talijanski podučavali i sa svim i svačim ostalim pripomagali. Ne budi teško, istovremeno pomoć za izbjeglice u BiH sa mještanima preko lokalne crkve skupljali. Tone i tone robe preko ruka prebacili i otpremili do izbjegličkih kampova u Sloveniji. U ono malo slobodnog vremena u volonterskoj organizaciji za tjelesno i duševno nemoćne bi pomagali. Dajmo ruke jedni drugima ili ‘Dinsi Une Man’ kako se to na lokalnom Furlanskom kaže.
Životno kolo se i dalje okreće, melje. U proljeće ’95-te i sa Italijom smo se pozdravili i na novi početak odlučili. Australija. Početaka puno a godine pritišću valja nešto od života praviti. Ponovo učenje jezika, ponovo traženje svakakvih poslova i na crno i na bijelo. Onda novi fakultet upisan sa 35. Završen opet na vrijeme medju deset posto najboljih studenata generacije.
Dolazi novi posao – sa izbjeglicama sa kojima sam do prije koju godinu i sam sudbinu dijelio. Nešto poslije, za promjenu, opet novi posao – ovaj put zaštita djece oduzete od roditelja najčešće zbog droge i sličnih belaja. Suza sam se dječijih nagledao kamen bi proplakao.
Sada s one strane pedesetih, u slobodno vrijeme, držim jos uvijek čvrsto onu dragu ruku i šetamo tako prostranstvima pitomog Perth-a. Ponekad uhvatim da pročitam koju stranicu od mase naslaganih a nepročitanih knjiga koje ću na onaj svijet ponijeti. Popijem čašu, dvije sa nekim finim ljudima s kojim nas je sudbina združila ili odigram partiju tenisa subotom popodne i uzaludno se tješim se da sam popravio backhand.
Na samrtnom času kažu da nam se svima ubrzano film života odmota prije nego što se zadnje svijetlo ugasi. Možda ću se upitati kakav je bio moj film ? Drama, komedija ,parodija, pa sve to zajedno.
Uostalom, pitanje je trebali se pitati. Kaže se da ljudi sanjanju a Bog odlučuje ili šta ti je tu ti je.
Sjećam se jedne od scena iz filma ‘Tombstone’ kad se Doc Holliday, malo prije nego što će umrijeti, skrušeno ispovijeda Wyatt Earp-u: “A sve što sam htio je samo običan život”. Wyatt Earp na to još tiše, valjda tješeći prijatelja, odgovara: “Ne postoji normalan život. Postoji samo život”.
Pa kakav ti se zalomi.
Ako izbrišem rat i one patnje koje je sobom donio ja svome tačku na i mijenjao ne bih.