Iz najnovijega broja “Preporoda” prenosimo reportazu o ljubuskim Bosnjacima, ramazanu i aktivnostima nasega Medzlisa.Reportazu potpisuje novinar i poblicista Hasan Eminovic.
Od svih ramazanskih aktivnosti ljubuškim muslimanim najmanje pažnje zaokuplja ikindijska mukabela. Najčešće je prati dvoje, ponekad troje džematlija. Glavni imam MIZ Ljubuški Šemso-ef. Germić uporno ustrajava na vraćanju ove islamske tradicije u ramazansku svakodnevnicu. S Božijom pomoći posjećenost mukabeli biće i veća i bolja narednih godina. Možda bi ova predanost Šemse-ef. bila i najjasnija metafora proteklih deset godina aktivnog rada institucije Islamske zajednice u ovom malom hercegovačkom gradiću.
Priznanja očekujemo od Allaha
Institucionalno djelovanje Islamske zajednice je u proteklom periodu polučilo preko dvadesetak kapitalnih projekata od vitalnog značaja za 450 Bošnjaka, koliko ih se nakon ratnih dejstava vratilo svojim kućama. Zbog savjesne i nadasve izdašne odanosti projektu povratka i stvaranja normalnog ambijenta za život ljubuški Bošnjaci su pred ramazan Šemsi-ef. dodijelili posebno priznanje. Ovo priznanje dodijeli su i vremešnoj učiteljici Memnuni Mahić. Inicijativni odbor „Ljubuškog sijela“, tako se zove jedina neformalna, nevladina bošnjačka organizacija u Ljubuškom, je odlučan da svake godine afirmira pojedince ili organizacije koji svojim djelovanjem budu doprinosili napretku zajednice Bošnjaka – muslimana u Ljubuškom. Prvi uzor ove nagrade bez lažne skromnosti i jeste ef. Germić. On ne smatra da je ova nagrada rezultat individualnog napora i htjenja već isključivo nagrada zajedničkoj ideji i realizaciji opće korisnih poslova. „ Mi imami ne doživljavamo ovosvjetske nagrade na posebno spektakularan način. Priznanja očekujemo od dragog Allaha na budućem svijetu. Stoga priznanje doživljavam isključivo kao naš zajednički doprinos očuvanju ukupnog identiteta Bosne i Hercegovine u svoj njenoj šarolikosti“, ističe ef. Germić. A koliki je njegov doprinos najbolje potvrđuje činjenica da je ovo priznanje suzama radosnicama zalio njegov prethodnik Asim ef. Smajić, koji je u Ljubuškom radio u najtežim godinama socijalističkog iskušenja. Asim-efendiju je to veče posebno obradovalo što mu se ostvario san da jedan mladić, koji je rođen u Ljubuškom, melodičnim glasom prouči ezan. Za njega je taj ezan bio ljepši i draži od onih koje je slušao u Mekki i Medini.
Porodični iftari
Dio ponosa na svog imama imali smo priliku vidjeti i na zajedničkom iftaru u ljubuškoj porodici Omerhodžić. Ovakve iftare za tridesetak osoba ova porodica organizira posljednjih nekoliko godina. Pored njih zajedničke iftare organiziraju i porodice Mujanović, Osmić, Hrnjičević i druge. Zajednički iftare ne samo da doprinose ramazanskoj atmosferi već i ukupnoj kulturi življenja Bošnjaka u ovom dijelu naše zemlje. Rijetke su prilike za zajednička veselja, za slavlje, za opuštanja kojima teži svaki ljudski stvor. Prije mjesec dana Amir Omerhodzic, koji je i nas s punim uvažavanjem ugostio na zajedničkom iftaru, zasnovao je svoju vlastitu porodicu i svadbenim veseljem obilježio novi početak. Amir se nakon izbjegličkih dana u Njemačkoj vratio svom rodnom zavičaju, otvorio buregdžinicu koja se brzo nametnula kao ugostiteljski brend u ovom kraju. Amir je ženidbom stvorio sve preduvjete za dalju nadgradnju svog života i života Bošnjaka u Ljubuškom. Poput Amira i drugi Bošnjaci svojim radnim umijećem bude nadu u bolju budućnost. Neki Bošnjaci rade u zanatskim radnjama, privatnim građevinskim poslovima, privatnim uredima, u zdravstvenim ustanovama, školama, općinskim i državnim organima. Broj zaposlenih u državnim ustanovama je sasvim mali ali dovoljan da posluži kao uzor i dugim Bošnjacima da se školuju u apliciraju na javne konkurse. Porodična imanja su obrađena i daju plodove, no ne mogu biti jedini izvor egzistencije. Perspektive za normalan život su slične kao i u ostalim krajevima naše zemlje, možda i povoljnije. Osnovni problem s kojim se suočavaju je sveopća, nijema stigma da se mlade djevojke ne žele udavati u ovaj kraj. U Ljubuškom već sad ima oko dvadesetak momaka koji su situirani i u zrelim momačkim godinama, koji bi željeli zasnovati svoje porodice. Prilike za susrete s mladima iz drugih krajeva su rijetke. Većina trezvenih Ljubušaka smatra kako bi opći kontekst kulture življenja Bošnjaka trebao biti podržan od utjecajnijih ličnosti i institucija, jer prilike za normalan život su, možda, bolje u Ljubuškom već u nekim velikim centrima. Ljubuški kraj je i rodan i plodan, i romantičan i privlačan.
Ljubušaci žive ideju Bosne
Nerijetko se u Ljubuški vraćaju realizirani intelektualci poput prof.dr. Ibrahima Bušatlije da tamo nađu smiraj svojim brigama i mislima. A kako je Islamska zajednica jedina organizirana institucija koja ovdje djeluje to se neminovno nameće zaključak da bi i ostale naše institucije trebale slijediti njen primjer i svaka u svom kapacitetu doprinijeti održivom povratku u ovaj kraj. Prema broju Bošnjaka u općinskom vijeću bi mogao biti barem jedna vijećnik, ili dva, međutim, od rata pa na ovamo ga nema. Kulturne institucije bi mogle dio svojih programa prenijeti iz metropola i ovdje, kako bi bile jasna identifikacija mladima u kojem pravcu i kojem cilju ići. Ukoliko se nastavi takav trend odnosa naših nacionalnih institucija Bošnjaci Ljubuškog će biti svedeni samo na vjersku skupinu, a njihove potrebe su daleko iznad toga. Ne treba smetnuti s uma da je skoro stotinu godina ta nacionalna svijest potirana, obezglavljivana i da toj maloj skupini Bošnjaka treba iskren poticaj, bratska podrška. „ Zbog svega onog što je bilo u prošlosti zasad se Bošnjaci identificiraju samo kroz vjerske i individualne slobode. Oni koji poznaju historiju ovog kraju znaju da su Bošnjaci na popisima ovdje bili manjina. Vakif džamija na Žabljaku (1598- 1630.) je, nakon gradnje džamije, izjavio kako se ona nalazi u katoličkoj većini, osim grada koji je bio većinski muslimanski. Ako gledamo kroz tu prizmu zaključit ćemo da su muslimani ovdje čuvali svoju osobnost kroz vjeru. Oni su kroz vjeru čuvali svoju plemenitost, kulturu i običaje do perioda nacionalizacije, eksproprijacije itd… S druge strane u doba nacionalnog buđenja drugih naroda muslimani su zaostali. Oni su od imenitelja „Dobrih Bošnjana“ svedeni na grupaciju koja se stidila toga što jesu. U posljednjih deset godina mi smo ovdje gradili džamije i tako branili identitet Bosne, a on se gradi kroz obnovu, održavanje i posjećivanje svih vjerskih objekata, bilo da se radi o džamijama ili crkvama, kroz saradnju sa drugim nacionalnim zajednicama. To je ideja Bosne, to je i kur'anska ideja “, pripovijeda nam Šemso-ef. Germić. On ne zaboravlja napomenuti da su se Islamskoj zajednici proteklih godina značajan doprinos Bošnjacima u ovom gradiću pružili neki istaknuti pojedinci. Ef. Germić posebno naglašava ulogu mostarskog muftije Smajkića, prof.dr. Ibrahima Bušatlije, bivšeg federalnog ministra za izbjegla i raseljena lica Edina Mušića, prof. dr. Šaćira Filandre, Edhema Bičakćića i još nekolicine javnih ličnosti. Ljubušaci su posebno zahvalni Hamedu Ramiću, direktoru „Euro-asfalta“ koji je pred ovaj ramazan asfaltirao jedan kilometar puta, od džamije u Žabljaku do džamije u Gožulu. Akciji asfaltiranja puta pridružili su se i općina Ljubuški i Ministarstvo za izbjegla i raseljena lica F BiH. Ljubušaci su svjesni da bi općina mogla i više podržavati njihove projekte, ali su i krajnje zahvalni za korektan odnos i razumijevanje njihovih potreba.
Projekti Islamske zajednice
I u Ljubuškom postoje osobe koje su potrebne tuđe pomoći. Ef.Germić posebno naglašava kako je ona potrebnija u podizanju pojedinačne ljudske časti i dostojanstva već u materijalnom smislu. Tražeći rješenje on ističe kako je nužno da se desi promjena svijesti i kod pojedinaca i kod institucija, jer Bošnjaci u Ljubuškom još uvijek nemaju adekvatne prostorije i programe gdje bi djeca učila i izrastala na svojim kulturološkim vrijednostima. Podsjeća nas kako, u doba socijalizma, u starom gradu Ljubuškom, osim Fejzine kafane, koja je bila i ostala, premda je ruševina, jedino mjesto kulturnih sadržaja, nije napravljen nijedan novi objekat. S druge strane Islamska zajednica je uglavnom zahvaljujući podršci raseljenih Bošnjaka, obnovila tri džamije, izgradila zgradu mekteba, kupila je imanje površine dva i po dunuma, izgradila sjedište Medžlisa, imamski stan. Zaštićeni su kanali fekalija čiji vodovi prolaze kraj harema. U saradnji sa Vakufskom direkcijom Medžlis islamske zajednice je zasadio preko 500 stabala oraha, višnje i drugih kultura. Medžlis IZ Ljubuški je realizirao nekoliko vakufljenja starih zgrada, planirano i realizira nova uvakufljenja za potrebe izgradnje Doma kulture, tako da je IZ iz dana u dan sve jače u svakom organizacionom pogledu. Pred njima su dva velika projekta, sanacija džamije na Gožulju koja je izložena stalnom razdvajanju bočnih zidova. Već sada su pukotine na zidovima velike toliko da bi se u njih mogla uvući ljudska ruka. Ulazni trijem i krov također što hitnije moraju biti sanirani. Ukupna vrijednost radova procjenjuje se na cca 300 KM. Međutim, podjednako važnim u Medžlisu smatraju izgradnju sportsko-rekreativnog centra gdje bi se mogla okupljati i igrati njihova omladina. Za izgradnju centra su se zainteresirali neki ugledni pojedinci i u Ljubuškom očekuju konkretne donacije. Ljubušaci razmišljaju i o načinu afirmacije bošnjačke kulture poput kulturnih sadržaja posvećenih Mehme-begu Kapetanoviću, porodici Sadiković, kako bi se generacijama koje dolaze pokazao način i put uzdizanja i očuvanja dostojanstva. Ovako su još uvijek osuđeni na tradicionalno sijelo Ljubušaka treće hefte u mjesecu julu, porodične iftare, tradicionalne iftare 17-te noći ramazana u Vitini, iftare u Gradskoj i 27-e noći ramazana u gradu. Svi odi poduhvati, bilo da je riječ o građevinskim ili društvenim okupljanjima su od ogromnog značaja za zajednicu muslimana u Ljubuškom. Ramazan je i u Ljubuškom sobom donio novu živost i nadu. Preko 40 mlađih ljudi redovno dolazi na teravih i dnevne namaze, oko 30 djece do sehura pred džamijom na Gožulju igra stoni tenis. Džemat prvu polovinu ramazana namaze klanja u jednoj, a drugoj polovini ramazana će i u drugoj gradskoj džamiji. U odnosu na broj stanovnika Ljubuški bi po procentu posvećenosti muslimana ramazanu mogao biti u samom vrhu u našoj domovini. Od brojnih projekta posebno su ponosni na akciju ramazanske akcije jednokratne pomoći studentima iz Ljubuškog. Mjesec ramazan afirmiše nauku i stoga su i oni odlučili da se pridruže toj ideji prikupljanjem novčanih sredstava koja će biti od velike moralne i finasnijske koristi svim studentima.
Musalla će biti obnovljena
Malo je poznato u našoj javnosti da je u Ljubuškom ostalo sačuvan lokalitet stare Musalle. Ovo je jedina Musalla u našoj zemlji koja nije porušena. Nalazi na kraju Gožuljske mahale, uz staro mezarje koje se ne koristi već nekoliko stoljeća. Njena površina je 25x 10 metara. Još uvijek su vidljivi njeni ostaci, granični zidovi, mihrab i mimber. Prostor Musalle sada je zarastao travom, malim površinama šipka i drače. S malo novčanih sredstava ona bi se mogla obnoviti i vratiti svojoj funkciji. U Medžlisu Islamske zajednice Ljubuški gaje nadu da će i ona uskoro biti obnovljena. Cijeli stari grad Ljubuški odiše impresivnim slikama nekad raskošnog života. Još uvijek se vide, i mogle bi se obnoviti, gradska kaldrma, cijele mahale u njihovom autentičnom izgledu. Stari grad u kojem još uvijek žive ljubuški Bošnjaci svojom arhitekturom, urbanom strukturom neodoljivo podsjeća na Počitelj. Vlasnici kuća polahko obnavljaju svoja imanje, vodeći računa o njihovom izgledu. Ostalo je otvoreno pitanje dokle će se tako brižno odnositi i zašto nadležne institucije kulture ne posvete više pažnje ovom gradiću. Razloga je puno, povoda još više….
Hasan Eminović