Kategorija: Munib Delalic
Objavljeno subota, 03 Januar 2009 19:33
Klikova: 1263
“Nikoga ti sine gori nema, prava pustinja; a nekad…” Reče mi majka kad je upitah
za Crkvicu, najvišu ljubušku naseljenu tačku, nad njom je još samo Tabija, i nebo. A
nekad, da nastavim maminu misao, na Crkvici bilo živo, bilo naroda koliko hoćeš,
Crkvica bila prava mahala. Provjeravam s mamom ko je sve gore bio, ona govori a ja
bilježim, uglavnom popisujem mrtve, a i otac nam, koji opet sve zna, priskače
upomoć: bili dakle Gujići, Lalići, Dizdarevići, bili Mahići, Mujkići, Alendari,
Bilići, bili Fazlinovići… Sve odreda čestite, ugledne familije, ljubuški
starosjedioci.
A sad? Uz Tomicu Šumelja, koji je, sa svojom lijepom čeljadi, Crkvici
još uvijek vjeran, ne znam da ikoga gore ima.
Crkvica je nebeski kraj, uvijek sam to mislio, nekad je tu, kažu, bila crkva hercega
Stjepana, te je po njoj valjda kraj i dobio ime. U Ljubuškom, tom “ljupkom gradu”,
kako ga naziva Halid Sadiković Lido, doktor koji istražuje i piše, Crkvica je uvijek
bila ures, fes na gožuljskoj i ljubuškoj glavi. Bila na visini, “na zraku”, i sve sa
svoje zračne, nedohvatne visine gledala.
Te upitam mamu za kuću nene Hajre, njezine majke, kamo sam s njom kao dijete znao
otići. “Ma ništa, sine”, ponovi mama svoju misao o Crkvici i Crkvičanima, o onome
što je nekad bilo i čega više nema, uključujući i kuću svoje majke. “Pusta kuća, kao
da je i nema. A nekad, čim bi znala da ću doć, avlijska vrata zorom otvorena, avlija
splakana, a ona sidi prid kućom, čeka na me da se ispričamo…” Kuća, sjećam se,
bila velika, za moje djetinje oči možda i prevelika, s mutvakom i avlijom, i baščom,
iz koje se nadaleko vidjelo, sve dolje do francuske ceste, i još dalje (kažu da bi
se, u posebno vedar dan, kad bi se svi uslovi sretno stekli, nekad nekome posrećilo
da s Crkvice i sinje ugleda more, i lađe na njemu; i vjerujem da je tako, usprkos
svem pretjerivanju čemu su i Crkvičani bili skloni).
Mučim se dok ovo pišem, srce mi trepti, kao da me, prisjećanjem, svaka iskušava
riječ. Tako me je, pamtim, svaka iskušavala riječ i prije, iako možda na drukčiji
način; iskušavala me je zapravo svaki put kad bih se s Gujiste zaputio na Crkvicu,
kroz Pobrišće i Konjhodžića-mahalu, uz Bilo brdo, kraj Alemine i Sabinove kuće, pa
preko Gožulja, kraj Fejzine kafane, i dalje, sve uzastranu, polahko, nogu za nogom,
glatkim kamenom preko kojeg je sami-bog-zna koliko noga prešlo, i kakve sve
istorije, koji samo što ne progovori, kraj Najline i Nibine kuće, i odjednom se,
prošavši Makinu, Mehinu i Jišinu kuću, našao na samom vrhu, kraj Nuninih avlijskih
vrata, i ušao u neninu avliju, i kuću, odmah s vrata zagrljen nekom posebnom
tišinom, posebnim mirom. Nikad nigdje nisam doživio takvu i toliku tišinu i takav
mir kao na Crkvici, u kući moje nene Hajre; tišinu koja, vjerujem, kazuje samu sebe.
Tu je to “nešto”, mislio sam, to što možda jedino i jest, za čim tragamo cijelog
života, a da
to možda i ne znamo. Gore sam, na Crkvici, u nestvarnoj stvarnosti, osjećao i
istinsku ljepotu i snagu riječi, osjećao da misao i osjećaj zapravo i nisu ništa
sve dok se ne saliju u riječ. Tu mi se vraćala neprikosnovenost Riječi i kad bih u
nju, u nizini iz koje bih gore došao, posve posumnjao, opterećen mišlju o njenoj
krhkosti i nemoći, a i mogućnosti svakojake zloupotrebe, jer zaboga sve što kažeš
može se upotrijebiti protiv tebe. Riječ je, pomislio bih svaki put na Crkvici,
živa, i uvijek će je biti, pa i kad jezika ne bude više…
Eh, Crkvica, koje nema. Kao što odavno ni naše Hajre nema. A Hajra bila lijepa,
svojoj Crkvici pristala, vazda vedra i nasmijana, bijela i rumena lica. Uz tri brata
u majke bila jedina kćer, i bila najstarija. Dobru braću Hajra imala, Husu, Šefika i
Hasu, od njih je još samo Šefik živ. Haso, sjećam se, mlad otišao na onaj svijet,
kažu: nije izdržao teret ondašnjeg nevremena. Možda je i tako, iako ja ipak volim
reći, vjerujući svojoj uspomeni, da je dobri Haso bio predobar za ovaj svijet. A
majku im Mevu (Mevvu, kako joj ime moja mama izgovara), koju isto tako pamtim,
zvali, sjećam se, Bila; zašto? uvijek sam se pitao, vjerujući da je to zbog kose
koja joj je, sve do smrti, ko ugljen bila crna. Nedavno saznam da su joj i čovjeka
zvali Bili; samo ne znam kakve je kose on bio, njega zapamtio nisam…
Eh, Crkvica, koje nema. Crkvica; nekad ures, fes na gožuljskoj i ljubuškoj glavi, na
čijoj me je visini riječ uvijek iskušavala. Te joj tu riječ, ma kako krhka, slaba, i
nedovoljna bila, i poklanjam, tom se riječju, zapravo, njojzi klanjam.
Opet vjetrić vitak, listak u hori zanjihan.
Tuga me opet mori gazeć cestom od oblaka,
– lijepa li je, Bože, ta visina! I Lahka! U kojoj
u majke uz tri brata Hajra bje šćer jedina…
Bjelasa se glatki kam, staza strma pod srmali
mjesecom, eh, ko u po bijela dana, – stara se
glasa rana (čemu li je ona ram?). Hajra je u
majke Mevve uz tri brata od sve braće bila
najstarija, bila majci najdraža. Te dobro znam:
I kad, gore, zaspiš, kad te, kao, nema, sličan
tebi, u teb’, carska šćeri, neko drugi tobom
kuću svija. Nekim drugim, tada, jesi, drugima
se u seb’ rađaš. Sva od zlata si, od zemljice, i
od svoga čistog dina, ti, što uz tri dobra brata
majci bje jedina, majci najdraža…
I tek na vrhu kanda slutim niz basamke da ćeš
sići i Tu sam! reći. Kraj tebe sam, ista, zar me
mladu ne vidiš! Veselo ćeš tada poteć hoteć
zgodom na sve stići. Na sve, opet živa, bijelim
licem trošni grleći nam dom. Tu, svisoka, gdje
sve je kao zvijezda padalica u dnu moga oka.