Gimnazija

Kategorija: Munib Delalic    
    Objavljeno nedjelja, 21 Decembar 2008 01:45
    Klikova: 1618

munibdelalic

Ljetos odem u ljubušku Gimnaziju, jer odavno me u njoj nije bilo, odem dakle “da me
želja mine”. Sa mnom bio i moj otac, koji nije kao otac Sidranov, “kuća što se
ruši”, moj je otac još čio i uspravan, kuća je on koja stalno raste…

Elem, zaputimo se nas dvojica u Gimnaziju, “novom” cestom. Četiri sam lijepe godine
u toj Gimnaziji proveo, dogodine će biti četiri pune decenije od mature. Četiri
decenije? Bože, zar ima toliko? zapitah se pred ulaznim vratima. I gledam, na tim
ulaznim vratima, u spisak primljenih učenika u prvi razred. Ne zanima me baš mnogo,
no neki mi vrag ne da mira te ipak gledam, i sve se oko sebe osvrćem, kao da radim
nešto nedozvoljeno. A ko će mu ga znati, možda me neko odnekud i gleda, i po čehri
mi vidi da provjeravam ima li na spisku koji “mali zeleni”. “Nula bodova”, kažem
glasno jezikom jednoga oslanskoga Mostarca, a otac me u čudu pogleda. Pa gledam
dalje, lijevo od ulaznih vrata, u malu spomen-ploču s podatkom da je “škola
podignuta 1929. kao osnovna škola”, a da je od 1933. u tom prostoru srednja škola, i
to “kao prva srednja škola u ljubuškom kotaru.” Ne sjećam se da je ta ploča stajala
u onaj vakat, a čini mi se i da je nepotpuna, kao da tu nešto nedostaje, kao da se u
onaj vakat baratalo nekim drugim podacima…

gimnazija

I uđemo, otac i ja, u školu, i učini mi se kao da me odmah s vrata zapahnu onaj
isti, ondašnji miris, miris neke posebne, slatkaste ustajalosti, ispomiješan s
oćutom straha i nade, i velikog očekivanja. Očekujem zapravo da iz svoje
“rezidencije” pred nas izađe podvornik Muharem, naš dobri “Šice”, i čistačica Iva,
da se odnekud pojavi razrednik Branko, i mudra Nevenka, i lijepi Plejići, i Pera,
Zvonko, Lončaruša, i Sabit, i Marka… No nikoga, te mi, pod naletom praznine, na um
padnu riječi prijatelja Mathisa Mathisena, norveškoga pjesnika: Ništa nije tako
prazno kao prazna škola… Zaputim se u mali hodnik, nadesno je nekad bio Perin
fotografski kabinet, lijevo na zidu vise obješene slike. Gledam u sliku prvih
abiturijenata škole, godina 1956./57., direktor Branko Rašović, razrednik Nikola
Dugandžić. Te popisujem, redom, te prve maturante ljubuške Gimnazije,  neka ih,
mislim u sebi, možda nekad za nešto i posluži: Paradžik A., Matijašević A., Dizdar
S., Herceg A., Šimić S., Gujić R., Fazlić M., Mesihović S., Zelenković M., Barbir I., Primorac R., Hrstić M.,
Mušić A., Vukšić R., Pavlović V., Mišetić V., Fazlibegović J. Pišem na koljenu,
švrljam na brzinu, kao da nešto od nekog kradem. Šta ti je, smiri se, govorim sebi,
nisi ti ovdje tuđin, pa ovo je tvoja škola. I opet gledam u sliku tih prvih
maturanata, prepoznajem Rabiju, Subhu, Ajšu, ljubuške krasotice, mnoge sa slike ne
znam, ili ih ne mogu prepoznati. Gledam dalje, i po drugim hodnicima obješene
slike, pokoja pjesma, “Slap” D. Cesarića, Šimićeva “Opomena”, “Moj stric Mijo” M.
Petrovića, i, uvrh stepenica, slovima velikim ko grozdovi grožđa, “Vinograd moga
djeda” M. Grbavca. “Pa ovo djeluje kao zloupotreba službenog položaja”, pomislim,
jer sjetih se da je pjesnik Mate sad ravnatelj škole. Nisam to dobro ni domislio,
kad eto ti odnekud ravnatelja Mate, došao da zatvori školu. Htjedoh mu reći onu
svoju pomisao, ali nisam, možda se Mate i naljuti, šta znam, ljudi različito na
šalu reaguju.

A onda nas on ljubazno provede kroz školu, pokaže nam knjižnicu, jer zna šta me
najviše zanima, pohvali se da imaju i neke knjige mojih norveških prijevoda, odvede
nas na šišu gdje su, uz one dvije stare učionice, sad i dvije nove, nedavno
sagrađene: s jedne strane polivalentna dvorana, a s druge informatički kabinet.
Zaista lijepo, kažem mu ja, svaka čast. I jest lijepo, te bijah ganut, skoro do
suza, a da i ne znam što. Ma znam što, nije da ne znam, jer protiv osjećaja ne
možeš, džaba ti sve. Jer sve je tu, čini se posve isto, i onaj isti miris, a opet
je sve drukčije, i ničega nema. Nema čak, u dvorištu, ni onog našeg zahoda s onim
čuvenim grafitom a koga se, jedne norveške zime,  sjetila moja pjesma “Čudo jedno”.
Koja ide ovako:

Čudo jedno. Zima došla i Božić se primakao
a snijega ni za lijeka. “Šta je ovo”, obratih se
jednom norveškom Bosancu. “Kakva im je
ovo zima?” Pa mu rekoh ono što je on nekad
znao reći, misleći, bezbeli, na Bosnu, da je
zimi bez snijega isto što i kahvi bez cigare.
“Jašta, jarane”, dočekao on živahno. “Kao
mokriti a bar pokoji vjetar ne pustiti.”

Da je zaista strašna moć bosanske poredbe
uvjerih se ubrzo, čim je majčin sine napadalo
i sve se dakako poledilo i, naravno, Ero
(s onoga svijeta) na poledici pao.
Šta tražio to i dobio, kazao bi onaj isti
norveški Bosanac…

Svašta, znano je, čovjeku može na um pasti.
A tek kad si sa sve četiri u zraku!
U tom blaženom trenu sve ti se može ukazati:
i Gospa Međugorska i Kuboaa i Ylajali pa i
stari grafit sa zahoda ljubuške Gimnazije:
“Ne seri više no što možeš podnijeti!”
Preko kojega je (kažu) “Ovo je Hrvacka” (zna
se kad) napisano. (Tad sam se, uzgred budi
rečeno, baš u Hrvatskoj, već bio dobrano
prizemljio i, čini mi se, na glavu dočekao;
koja je, čudo jedno, ostala cijela. I ništa je
više ne boli; pa ni kad napada, sve do neba,
odakle naravno i pada, i sve se poledi; i sva
zemlja, do neprepoznatljivosti, postane ledena,
i bijela. Te opet na nju jadnu, na nju jednu i
jedinu padnem, i bude kao
da je nema.

“Jesam li dobila i ono što nisam tražila?” – samo se,

sad, nijema, i srama puna,
ponekad zapita.)

Munib Delalić

1359 Posjeta 2 Posjeta danas