Kategorija: Munib Delalic
Objavljeno subota, 30 Avgust 2008 21:49
Klikova: 1621
“Haj'mo na Žabljak”, kažem Natku. Natko je punokrvni Ljubušak, jedan od najboljih
sagovornika koje znam, lahak je, odmjeren, a sve zna. Elem, milina je s njim biti u
društvu. I odemo na Žabljak. Natko vozi golfa, zaputimo se cestom prema Mostaru, pa
skrenemo lijevo, prema Gradskoj, te opet lijevo, na Mostarska Vrata. Tu se nekad
dolazilo u nabavku meda, u Lučića, njegov med bio nadaleko čuven. I danas mi, čim se
spomenu Mostarska Vrata, prvo na um padne taj med, pa tek onda sve drugo, a što je
uz Lučiće vezano, sve što je sobom nanijelo mutno vrijeme tzv. privatizacije, i
tajkuna…
Uz Mostarska Vrata je prislonjena, s jedne strane, Butorovica, tu ona i započinje
svoj uzlet u modre, nebeske visine, a s druge, južne, Jurjevica, brdo koje mi je
uvijek bilo zagonetno. Gore, s desne strane, je poznata Lalića kula, jedna od sedam
ljubuških kula iz turskog vakta, u kojoj, čini se, još neko stanuje. Pod Jurjevicom
je pravoslavna crkva, koje nažalost više nema, jer je u onom zadnjem ratu srušena;
uz crkvu je, uzbrdo, groblje, još jedino ono svjedoči da je nekad u Ljubuškomu bilo
i Srba. A bilo ih je, i te kako, i to od davnina. O tome svjedoči i Semizova kula,
koja se, za svoje godine, još dobro drži. Semizi bili trgovci, kažu: čestiti,
ugledni ljudi. Na padini, s lijeve strane, vide se prave male plantaže, zasadi mlade
smokve, i vinove loze, i masline, i valjda nekakvog cvijeća…
I tako, malo-pomalo, Natko i ja dođemo, baš pored Semizove kuće, na Gožulj, čije se
“predgrađe”, s te, istočne strane, Vodicom zove. Dolje je, malo naniže, Hišuša, i
moja Bašanovića mahala, gdje sam se rodio, i gdje sam proveo prve godine
djetinjstva… Ti su me nazivi uvijek opčinjavali, poticali na igru, na
jezičko-značenjski eksperiment: Hiš! uša, hiš! Baša Nović, baš! I tom bi mi se
jezičnom igrom uvijek otvarali neki neznani svjetovi, čudni, primamljivi… Tako i
Gožulj; koji bi mogao biti Go žulj (jer žuljeva je koliko hoćeš bilo, i na rukama i
na nogama, od kanta koje je, pune vode, valjalo s Gožulja do kuće donijet).
“Napijte se slobodno”, reče Natku i meni, kraj gožuljske česme, neka žena, “ja je
pijem već četrdeset godina i nikad mi ništa nije bilo…” Misli žena da smo stranci
(a i jesmo: dijasporci!), da ne znamo kakva je gožuljska voda, da od te vode
nadaleko nema bolje… Te hodamo pustim Gožuljem, do Šojine kuće, i golih zidova
nekad Fejzine kafane. Sklopim oči, tako više i bolje vidim, vidim i ono čega nema:
negdašnje vidim gožuljske trgovine i radnjice, kafane, vidim ljude i život, i
sjećanje me krijepi… Držim oči sklopljenim, što mogu duže, jer znadem da ću,
otvorim li ih, vidjeti samo tugu koja se posvud skućila… A na Gožulju bili,
poslije provjeravam s ocem, koji kao i Natko sve zna, Kadragići i Ćerimovići, bili
Muminagići i Mahići, i Dizdarevići, bili Gujići, i Šukalići, i Ćerići, i Ćeške, bili
Semizi i Delići, i Ćukovi, i Rabrenovići, i Lojpuri, bili Mesihovići,
Nevesinjci-Begovići, Delalići, Dalipagići… Nekad je Gožulj bio čaršija, pun ljudi.
A bio i pun priče, ljudske.
Na Gožulju je, uvijek mišljah, i stanovala prava priča. Ustvari, Gožulj je za me
uvijek bio rodnim mjestom priče, i zanimljive i duhovite, kao voda bistre i tečne,
prave gožuljske. Samo što su se te priče, kao i ljudi, u magli vremena zagubile,
baš kao što sam se i ja zagubio. Te se sad tražim, idući starim stazama, tragom tih
zagubljenih priča. Možda je jedna od njih, zagubljenih, i ova: Došlo neko dijete
(valjda od Mahića?) iz škole, uplakano, nešto nije znalo i dobilo jedinicu, te se
babo zaputio u školu da vidi šta je posrijedi; tamo mu rekli da mu sin nije znao o
nekom vladaru, te mu i sliku tog vladara pokazali; a je li on živ, upitao babo;
nije, uzvratili mu, davno je on umro; e onda ga jebi, dočekao babo…
“Gdje završava Gožulj, a gdje započinje Žabljak?”, upitah Natka, koji sve zna. “Da
ti pravo kažem, ni meni to nije do kraja jasno”, reče Natko. “Ovo ti je ovdje,
vidiš, bio Mejtef, ono je Mire Amerikančuše kuća, a tamo je nekad stanovao Tonka
Knezović, a tamo Mušići, i sve bi to valjda trebao biti Gožulj; a ima i nešto što se
zove Prilaz, znači ni tamo ni ovamo, a već bi od Kasarne trebao biti Žabljak…”
Prođemo pored Mašine kuće, koju je Milada dobro uredila, i koja je valjda “ni tamo
ni ovamo”, te pored Kasarne uđemo u Žabljak, ili u ono što je, bar za mene, uvijek
bio pravi Žabljak. Uzbuđen sam, jer odavno tu nisam bio. Ža bljak. Ili Žab ljak. Ž
abljak. I tako dalje, kao da igri, jezičkoj, nema kraja. Žabljak mi je, odozdola, s
moje Gujiste, uvijek pitomo djelovao. Pogled mi vazda mamili visoki jablanovi, kraj
rezervoara, malo ulijevo. Gdje je jablan tu je voda (“tu je srića sva”), davno sam
to od nekog meni dragog čuo, i zapamtio, o tom se nekad i pjesmica zapisala. Sad
Žabljak djeluje još pitomijim, zapravo napušteno-pitomim, jer ni u njemu skoro
nikoga nema. Pred džamijom sretnemo – koga? ma znam koga, ali da me ubiješ ne znam
kako se zove, što mi se sve češće događa. Kasnije sretnemo Muriza Sadikovića
(kojega pak dobro znam; a kako i ne bih znao kad je Muriz odavno jedna od
žabljačkih prepoznatljivosti), i vrijednoga Faru Jakića: poslao mu Lido tekst za
ljubušake.com, došao da ga iz džamije pusti na sajt… Sretnemo i Cakana Maksića, i
ženu mu, ispred kuće, kažem Cakanu da bih volio vidjeti daje Kasima kuću. “Pa eto
ti je, ispred nje si”, reče mi Cakan, kad je valjda vidio koliko sam nesiguran.
Zaista me odavno nije bilo na Žabljaku… A sjećam se, doduše maglovito, dajine
kuće, ispred nje, nekad, bila i kafana, vrlo poznata, dok nije u požaru izgorjela
(došli, kažu, vatrogasci da ugase požar, kad tamo – prazna cisterna). Krenemo ja i
Natko Žabljakom, ali kud? Ni Natko, kao stari Žabljačanin, ne zna kud bi krenuo; na
koju god stranu okrenes, puti neprohodni, sve zaraslo, i nigdje nikoga, samo se psi bijesno javljaju,
srećom: s lanca, zavezani. Gdje li su ljudi? Nije valjda da nikoga nema? A nekad
Žabljak bio velika mahala, u njemu zapravo bilo više mahala, bio pun ljudi; nekad
po žabljačkim mahalama bili Muminagići, bili Ibrulji, Fazlići, Zagići, bili Bilići,
Košarići, bili Vitkovići, Aralice, Dragičevići, bili Sadikovići, Đulići, bile
Tančice, i Selimići, i Hrnjičevići, i Novići, i Nikšići, i Nevesinjci, i Bilali…
Bilo naroda ko u priči. Jer Ljubuški je ustvari i sagrađen odozgora, njegovi su
temelji udareni na njegovom “katu”, s nebeske strane (otud i misao da je Ljubuški
izravno Božje djelo), građen je od Gornjega Grada, od Crkvice, Gožulja i Žabljaka,
pa se poslije silazilo dolje, i gradilo “prizemlje”. Osnovni ljubuški korijeni su
dakle tu, u Gornjemu Gradu, koji je kolijevka i svake ljubuške priče. S Natkom sam
i išao u potragu za svojim korijenima, ali i u potragu za izgubljenom pričom. Koja
bi mogla glasiti i ovako: Razgovarali se Gornji i Donji Grad. Gornji se Grad hvalio
prostranstvom svojega vidika, svojom nebotičnošću, svojom gornjošću. Donji Grad
dobro slušao, te je i zapitao: “A šta meni fali?” “Ma ništa ti ne fali, šta će ti
falit”, uzvratio Gornji Grad. “Samo dva kraja. A morebit i srida.”
Munib Delalić