Kategorija: Munib Delalic
Objavljeno ponedjeljak, 24 Mart 2008 16:58
Klikova: 1733
“Nevesinjac?” “Jesam. Ali nisam iz Nevesinja.” Takav se dijalog, jednom, u ratu, na
jednom od kontrolnih punktova na putu Mostar-Ljubuški, vodio između mrkog bojovnika
HVO-a i Fadila Nevesinjca, Ljubušaka, mog brata od tetke… No, s pričom moram ipak stati, i malo se osvrnuti na osvrte koji su se pojavili
povodom mog pokušaja “portretiranja” Hamleta, ljubuškog slikara.
Iako je suvišno
bilo što naknadno reći, ipak ne mogu a da, u ime teksta, ne kažem staru istinu da je
tekst žalostan kad ga niko ne čita, a da je još žalosniji kad se površno, pogrešno,
ili tendenciozno čita; jer iz takvog čitanja na površinu znade isplivati nesporazum,
a onda nije daleko ni do “nevremena”… Jer tekst vjeruje da je on, kao i svi drugi
dosadašnji “ljubuški” tekstovi, tekst pružene ruke, ruke koja se rukuje, koja
pozdravlja. I da, kao takav, ustaje u odbranu onoga do čega mu je zaista stalo, u
odbranu, prije svega, svijetle i svete uspomene. Uostalom, kaže tekst, ko ne zna
trebao bi znati da su boje riječima sestrice, i da se jedno u drugom prepoznaje,
jedno s drugim suosjeća, poistovjećuje se. Kad biste samo znali, veli tekst, kako ja
teško nastajem, koliko jecam sebi na ramenu, vjerujem da biste me bar malo više
uvažavali i pažljivije čitali; jer nije lako kopati po uspomenama, po onome čega
nema, ili ga sve manje ima – pa to je kao grobove golim rukama otkopavati i koščicu
po koščicu vaditi, i slagati…
No, Nevesinjac… koji nije iz Nevesinja… Nastavak te započete priče bi se mogao
odigrati u Oslu, gdje mi je, nedavno, prijatelj Mathis Mathisen doslovno kazao: Imaš
zlatnog rođaka, Fadila. Bio naime Mathis u našim krajevima, navratio u Mostar do
Fadila, i Fadil, ko Fadil, lijepo ga dočekao, kako on jedino i zna. Kažem Mathisu da
znam, znam da je zlatan, samo, kažem mu, nije mi on rođak. Kako nije? u čudu će
Mathis, jer davno sam mu kazao da mi je Fadil prvi rođak. A šta ti je? upita Mathis.
Brat od tetke, kažem mu. Jer doista tog Fadila, Nevesinjca koji nije iz Nevesinja,
smatram bratom, da ga nema pozlatio bi se ko bi ga stvorio. Kao što se pozlatila
moja tetka, očeva mi jedina živa sestra. Od koje ja imam još jednoga brata, Faruka,
dobroga Faru, koji je opet priča za sebe. Kad bih mu mogao kako pomoći, pa da dobije
bitku koju godinama vodi s bolešću, niko ne bi bio sretniji od mene… Ma svi su ti
Nevesinjci, koji nisu iz Nevesinja, nešto za sebe; sva Dervina i Abidina lijepa
čeljad, i čeljad te čeljadi, od koje nisam sreo upitanijih i susretljivijih ljudi, i
uz koju sam imao sreću odrastati. Recimo, Nazif i njegova Roža, partizanska ljubav,
Nazif pravi izdanak dobrog ljubuškog Nevesinjca, a Roža, opet, lijepa, sva nebeski
plava, prozirna, kao da je tek izvađena iz najčistijega prozirca. Kad pomislim na
njih sjetim se i Vodice, živopisnog ljubuškog kraja, gdje su nekad imali kuću, i
gdje smo, čini mi se, ko djeca znali otići. Pa njihovi Ferid i Seka, zapravo
Biserka, biserna i zlatna, sva u znaku svog imena. Seka imala Miru, Miru Kadragića,
umjetnika, njih dvoje neko vrijeme bili kod nas u kući, otad je Seka za nas naše,
domaće čeljade (“domaća životinja”, zna se našaliti Seka). A Miro, opet, sav od
blagosti sazdan, čista lirska duša, na Gujisti imao kamenorezačku radionicu. Možda
je to bilo i zlatno vrijeme Gujiste: Miro i rodo Ahmo, dva čudotvorca, jedan do
drugoga, jedan pravio čuda od kamena, drugi od drveta. Ali, rano su otišli, i Miro i
Ahmo, bili predobri za ovaj svijet… No, vratimo se Nevesinjcima, koji nisu iz
Nevesinja, a kojih posvuda ima, i na onom i na ovom svijetu; u Sarajevu je Džemilov
Nedim, kao i tetka mu Fadila, jedina Abidina i Dervina kćer, i njihova čeljad; ima
ih i u norveškom Levangeru, gdje je bio Emir, zvani Kuršum, koji nažalost nije
izdržao teret nevremena… U Trondelagu ostali njegovi, Sadija, Jasko, Jasna i
Samir…
A tek moj adže Meho! Uz kojega se moglo naučiti da ono što podijeliš s drugim
postane dvostruko više. I koji je isto tako rano otišao, i on bio predobar za ovaj
svijet. Još ja na raskršću vidim njegovu trafiku, i u njoj njega, nasmijana, s
podignutom rukom, išareti mi da je stigao “Tempo”. I u njegovu trafiku još ponekad
uđem, i zapahne me opojni miris štampe, i gledam njega kako razvrstava tek pristiglu
“Politiku”, i “Borbu”, pomno, kao da je to najvažniji posao na svijetu. On šuti, a
ni meni nije do priče, više volim gledati njega, posve predana poslu, a mislim da se
u trafici i ne priča, ta nije to brijačnica. Moj adže Meho… A nekad bi se i teta
mogla vidjeti u trafici, kad bi adže bio odsutan, valjda na sastanku, u upravi, u
Čapljini, šta li, i to bi za mene bio doživljaj, gledati tetu kako prodaje cigare i
novine. Moja teta; koja uvijek zna kazati da će biti dobro, koja se dobru uvijek
nada; uz koju se isto tako moglo naučiti da ono što podijeliš s drugim postane
dvostruko više; i još više…
Eh, moji Nevesinjci, koji nisu iz Nevesinja, nego iz dičnoga Ljubuškoga. Kad god se
njih sjetim, ozari mi se vidik, ovaj sivi, skandinavski. I pomislim da vrijedi
živjeti, i u život vjerovati, ma koliko uzaludno bilo. Kao što se to jednom zapisalo
u pjesmi “Radost ponavljanja”:
Mišić me sjećanja stalno po glavi udara.
I stalno osjećam vrh srca u grudima. I tek
onako kažem, da ne zaboravim kako je
kazati, dok oči mi dršću, privikavajući se,
u nasilju sumnje, na tamu: Sve što živi
umrijet će, i samo ono što može umrijeti
živi. Kažem, neobično glasno, da osjetim
kako tišina samu sebe osluškuje, u stanci
svakoj, iza svake izgovorene riječi…
I kako onda život uz sitne ne vezati stvari.
Uz vjetar, recimo, tog slijepog pjevača,
koji se stalno ponavlja, tražeći drvo u kojem
će šumiti… Uz oblak i kišu, u polju orača…
Bar načas ne misleći o grijesima svojim.
O kojima su najveći odlučivali grješnici.
U životu ovom koji se samo ponavlja. Što
jedini može umrijeti. U koji jedino vrijedi
vjerovati. Ma koliko uzaludno bilo…