Kategorija: Munib Delalic
Objavljeno petak, 07 Mart 2008 15:56
Klikova: 3100
“Eno ga na Šupikinom čardaku, slika, i guli ovdašnje tajkune”, reče mi zemljak kad
ga upitah za Hamleta, ljubuškog slikara, za kojega često upitam. “Neka guli”, rekoh,
“i treba ih guliti.” “Ma neka guli, i ja kažem, kad ima koga; ovi se nakupili para,
te im i do slika, a njega fala bogu znaš, uvijek je u njemu bio kokošar…”
“Nemoj tako, on je umjetnik, slikar…” “Slikar? Neka je, ali je i kokošar! Nisi valjda
zaboravio s kim je stari Spajić najviše posla imao? Tu su kokošare prid miliciju
dovodili, to ti je tu prid kućom, mora si ih viđat, a i njega među njima.” “Ma pusti
to, davno je to bilo…” “Davno, jest, ali kokošar ostaje kokošar… Ti ne znaš,
nisi bio ovdje, nije rat dobro ni započeo, a on doletio iz Zagreba, i natakario se
nasrid raskršća, vas u crnini, naoružan do zuba, da ti ga je samo bilo vidit…” “Pa
dobro, šta ćeš, porivi su različiti, poneki teško objašnjivi, posebno kad su
umjetnici u pitanju, a crno se opet uz sve slaže”, pokušah razgovor malo okrenuti na
šalu. “Ma hajde, bježi, i ti i tvoji umjetnici… Nije valjda da ne znaš da je i
Tutu slikao, a Tuta nas hapsio i sve potjerao, i sestre mu i sestriće… Hej, Tutu!”
“Ma znam, čuo sam… Kažu da je slika dobra… A možda ga je slikom sahranio, ne
znaš ti kako to s umjetnosti i umjetnicima ide…” “Sahranio? E jesi lud! Pa ta se
slika jebote najbolje prodala, grdne pare otišle u anamo neki tutinski fond.” “Ma
dobro, pare su pare, a slika je slika… Kažu da uvečer, kad se napije, izađe pred
kuću i jebe im mater svima…” “Ma ko? On? Da nisi pobrkao s Alijom Gijom? Ili
misliš da je to slikarima u krvi? Ne znam, možda i jest, ako se može vikati da te
niko ne čuje… A kako ćeš bola jebati mater onome od koga živiš!? Ima li logike,
pravo reci…” “Možda i ima, ne znam, nikad ti ja s logikom nisam dobro stajao…”
Nikad s logikom doista nisam dobro stajao, te zato mnogo toga i ne znam. Ali ipak
znam da mi je taj Hamo Ibrulj, zvani Hamlet, uvijek bio drag; te zato za njega i
upitam. Jer u tom sam vitezu tužnog lika uvijek vidio nešto izvan uobičajenoga,
vidio zapravo umjetnika. I sve mi je njegovo bilo zanimljivo, sve nekako
ekvilibristički, u duhu uravnotežene suprotnosti, u skladnom raskoraku; po
pravilima, rekao bih, brzog hodanja, s jednom nogom na zemlji a drugom u zraku, u
čemu je Hamlet u mladosti bio i te kako dobar… Sjećam se, studirali smo, i on u
Sarajevu imao izložbu; bio je to veliki događaj za nas Ljubušake, svi se na izložbi
sjatili, od nas se nisu vidjele Hamine slike. Mislim da je to bio moj prvi susret s
njegovim slikarstvom, s kojim ću kasnije imati kontinuiran kontakt, posebno za svaki
29. oktobar, u Ljubuškom, na dan oslobođenja mjesta, kad bi Hamlet obavezno izlagao.
Nekad, sjećam se (je li i to bilo uz Dan oslobođenja grada?), bila tradicionalna i
vrlo popularna jedna manifestacija, valjda u cilju očuvanja zavičajnog folklora
(kako li se, bože, zvala? “Pjevam i sviram kraju”?), gdje se gangalo, tamburalo,
pjevalo i igralo, nasred raskršća, ispred općine i suda… i jednom zamolili
Hamleta, kao velikog slikara, šta li, da vodi program. “Ma daj bogati vodi ti, tebi
je to bliže”, zamolio Hamlet mene. I vodio sam, zbog njega, a ne zbog manifestacije
i vođenja. Flanga Mujanović, Zahin sin, dobro se sjećam, među mnogima sudjelovao, i
bio baš dobar, glasa ko u slavuja. I tako to… I šta da kažem nego da je Hamlet bio
i ostao sastavni dio svake moje ljubuške (a i izvanljubuške) priče… Kad sam kod
brata u Zagrebu, u njegovom mi stanu, u šta god pogledao, oko leti na dvije Hamine
slike, posebno na onu srebrnkastu, s konjima, s kojima je Hamo uvijek bio dobar…
Zadnji sam mu put slike vidio negdje po ratu, u Zagrebu, gdje je, u Mimari, bila
priređena velika izložba slikara Herceg-Bosne. Tad sam prvi put bio došao sa sjevera
na jug, i sve mi je nekako bilo čudno, kao da sam, ko mjesečar, hodao u snu… I tu,
u Mimari, među čitavom vojskom naroda, ponajviše herceg-bosanskoga, gdje je sigurno
bilo i nemalo tuta i tutića, tj. onih koji su na ovaj ili onaj način pridonijeli
otvaranju jednosmjerne ekspresne linije Hercegovina-Skandinavija, svašta mi je na um
padalo. Palo mi je na um i da sam, nekad davno, prigodom neke od mnogobrojnih
Hamletovih izložbi, bio nakitio i pjesmicu, inspiriran njegovim slikama. Poslije sam
je i potražio, ali je nisam našao, valjda se negdje u onoj frtutmi s početka
devedesetih izgubila. Zato ću, umjesto nje, navesti stihove velikog skandinavskog
pjesnika Larsa Saabyjea Christensena, u kojima sam prepoznao i tog viteza tužnog
lika, velikog ekvilibrista, nekad sjajnog brzog hodača. Pjesma nosi naslov
“Akrobatova ispovijed”.
Mogu stajati na rukama
dok jedem,
na glavi dok pjevam.
Mogu balansirati
po ogradama,
penjati se po drveću i,
ko od šale,
skakati s grane na granu.
Mogu ići za nogama,
i spavati mogu kao što
šišmiš spava,
mogu sjediti koliko
god hoću
na vrhu jarbola.
Ali čim objema
nogama
čvrsto na zemlju
stanem
onesvijestim se
i padnem.
Munib Delalic