Strah od letenja

Kategorija: Munib Delalic    
    Objavljeno srijeda, 07 Maj 2008 17:55
    Klikova: 1247

munibdelalic

Kad letim, tad i strahujem. Možda bih tako nekako, u pet riječi, mogao opisati svoj
odnos prema avionu i letenju. A trebao bih se radovati, jer kad letim obično putujem
u zavičaj, dakle svojima. Ali ne, strah je jednostavno jači od svega. I tad mi se
učini kao da su u meni dvojica, kao da jedan s drugim razgovara, jedan drugom
protuslovi.

Ne volim putovati, kaže jasno od njih jedan. Vozom i nekako, pa i
autobusom, ali avionom nikako. Ma ne plaši se, kaže drugi, onog prvog tješeći,
rijetko se kad avion sruši, nisi ti baš takve sreće. Ma kako da se ne plašim,
uzvrati onaj prvi, kad je i mudri Lars Saabye Christensen jasno rekao da nije
prirodno da ljudi lete, kad sam mu se nedavno u Zagrebu požalio na svoj strah od
letenja. O tome je i Linn Ullmann lijepo kazala, naglasivši da “mi pripadamo tlu”, i
da “nije prirodno predati se, tako bezuvjetno i bespomoćno, drugom čovjeku, da on
odjednom podigne toliko ljudi u nebo.” A njoj je valjda vjerovati, nije ona baš bilo
čija kćer. “Pa
to je protivno svemu”, veli ona, “sili gravitacije, instinktu preživljavanja,
potrebi za kontrolom, količini povjerenja koje smo spremni ukazati drugima.” Pa se
ti ne plaši… Ma pusti ti njih, to su pisci, oni to tek tako, ne misle uvijek
ozbiljno. Ne plaši se, kad ti kažem, opet će onaj, meni drhtavu i oznojenu, za
sjedalo bespomoćno svezanu, usred neba, među sinjim oblacima. Pa šta ako te je
zapao broj trinaest, i u sredini, kao da imaš gdje pobjeći, sve i kad bi htio. Pa
šta ako je i petak potrefio. Ma ne gledaj stalno u sat, vrijeme ne možeš požuriti,
ono ide kako ide, a neće ni sletjeti prije vremena. Pogledaj oko sebe, vidi druge,
vidiš da nikoga nije strah, eno svi jedu i piju, normalno pričaju, čak se i smiju.
A ti ko krpa ublijedio, samo žvačeš svoj strah… Ma lako je tebi, uzvrati opet
onaj prvi, ti sigurno nemaš ženu i djecu, možda ni oca ni majku, a ni brata koji te
dolje čeka… I domalo samo što ne vrisnuh, glasom i jednog i drugog, kad letjelica
na nebesku n
aletje rupu, i baš pošteno drmnu, te smjesta pomislih gotovo je, sve u ambis
propade… Te se sjetih da je o tom i Dragoslav Dedović pisao, “5000 stopa iznad
Dusseldorfa”, kad “lirika gubi na značaju a dobija na težini”, i kad “bilo bi glupo
skončati sa spoznajom da sam jedini bh. pjesnik u slobodnom padu!” Jest da je i
Dragoslav pisac, ali ipak je, mislim, on nešto drugo. I kao da mi, začudo, odjednom
bi lakše, s tom “spoznajom” da je i on strahovao od letenja, i u strahu vidio
“oprljene drvene konje kako padaju s neba i kerozinski plamen koji topi srebro.” I
da nije imao “vremena za stilske ukrase: Strah je droga od koje mi se pjeva!” I da
je i on, gore u visinama, obećavao i nebu i zemlji: “Ako točkovi zarolaju po pisti
/ i ja ću postati živi klasik, obećavam!”
I sve ti ja tako, sve dok zaista točkovi ne zarolaše po pisti, i ja se tla napokon
dočepah… A u zavičaju: Pero Buntić, bezbeli. Vozi k samostanu na Humcu, k crkvi
sv. Ante, kruhonosca; hoće da Sveina i Kirsten, šefa slavističke katedre u Oslu i
ženu mu, koji su po prvi put u Ljubuškom, odvede u tamošnji Muzej, koji je pun
vrijednih i zanimljivih eksponata, i koji je, kažu, stariji od onog Zemaljskog u
Sarajevu, a za kojega se običava reći da je najstariji u BiH. Tri je popodne, nigdje
žive duše, samo se tišina čuje. “Nije dobro vrijeme”, kaže Pero, “fratri odmaraju,
nećemo ih buditi…” Te se zaputi dalje, k obližnjim Gračinama, na Bigeste, ostatke
rimskog vojnog kompleksa. Ispred mene i Sveina iznenada bljesnu zmija, prava
hercegovačka žestica; crnostrik? Kao da sanjam, toliko je dugo nisam vidio… I
ustrašim se, naravno, ali se valjda po prvi put u životu malkice i poradujem vidjeti
zmiju… Kao da sam još u visinama, kao da još lebdim, omamljen suncem, mirisom
trave i o
cvala bilja, šumom rijeke u blizini. Pero nabrao kuka, daje ih norveškim gostima;
“još samo fali ono tvoje vino”, kažem, šaleći se.
Te odatle, iz rimskog perioda, na period drugi, još stariji, na Kravice, dakako,
koje su bezvremene, kojih je uvijek bilo i valjda će uvijek biti. Voda velika, slap
impozantan, maglene kapljice dopiru sve do navrh ceste, stotinjak metara daleko.
“Fantastično!” ote se oduševljenoj Kirsten. I jest fantastično, fantastičan spoj
bjeline slapa i smaragdne dubine u koju slap pada, i okolnoga zelenila i sivkasta
kamena, i modrine neba… U povratku Pero zastaje kraj zasada novog vinograda,
objašnjava prednosti, u kršu, novog načina navodnjavanja, kap-po-kap. Potom skrenemo
s ceste, zaputimo se u Studence, Gornje, u Gujevinu (“u Guljevinu”, ispravlja me
Pero), odakle mi je majka, i kamo smo, sjećam se, kao djeca pješice znali ići. Voda
na sve strane, sve se zeleni; i kad neko kaže da je hercegova zemlja samo sivi kamen
i krš goli… “Zlatan je moj zavičaj”, pade mi na um ono što sam, nekad davno,
negdje zapisao, “u njem, strasno, otkucava nebeski sat; i srce moje, živac pod
krilom la
stavice…”
Pa na Mogorjelo, jedinstveni arheološki spomenik iz rimskog doba, a gdje odavno
nisam bio. Odatle na Hutovo blato, nadaleko čuveni rezervat ptica, te na obližnji
lokalitet Desilo, na kojemu su nedavno pronađeni ostaci amfora i brodova iz antičkog
perioda i gdje se nekad izgleda baš nešto, dosad malo poznato, “dešavalo” i
“desilo”. Otkopavamo, istražujemo, smještamo se u ono što je nekad bilo, i tako sami
sebe zakopavamo… na um mi pade slušajući Peru kako objašnjava preslažući prostore
i vremena, tako nadahnuto i ubjedljivo da bi mu pozavidjeli i najveći arheolozi i
povjesničari svijeta! I cijeli se “istraživački” pohod okončao, dabome, u
veličanstvenom Počitelju, na zasluženu okrjepu kod Mute. Jer “jedan je Muta”, što
bjelodano stoji i na vratima njegove aščinice, zapisano rukom Admirala Mahića.
No, meni je valjalo dalje, u Sarajevo, Zenicu i Tešanj, gdje se trebala promovirati
knjiga eseja na norveške književne teme “Sjeverno od svega”, a zbog čega sam se ovaj
put i zaputio u zavičaj. Ma lako je tebi, rekoh, kasnije, onom dvojniku, onom drugom
glasu iz aviona. Ti nisi ja, ma koliko se upinjao da jesi, i ne moraš pisati u prvom
licu, a što me evo strašno muči. Jer ne priliči mi reći ono što je, na promociji,
kazao norveški ambasador u Sarajevu Jan Braathu. Niti ono što je rekao uvaženi
Željko Grahovac, a ni pisac i izdavač Almir Zalihić, niti pjesnik Amir Brka. I džaba
ti sve knjige (koje “samo prave šarenu gomilu”, kako reče vispreni A. Brka na
promociji u njegovu Tešnju, izvadivši odnekud jedan moj davni stih, i pokazavši na
izložene neke od mojih dvadesetak knjiga u prijevodu s norveškog), džaba svi
hvalospjevi, kad mi opet valja u avion, i još jednom kroz sav onaj strah proći. Jer
kad letim, tad i strahujem…

Munib Delalić

1081 Posjeta 1 Posjeta danas