Kategorija: Munib Delalic
Objavljeno ponedjeljak, 28 April 2008 13:52
Klikova: 1670
“Nisi baš i ti morao o Kravicama”, reče mi nekad davno Hajrudin Mehmedbašić,
svojevremeno jedan od najuvaženijih novinara u BiH, inače Stočanin, i ljubuški zet. Hajrudin radio u “Matici iseljenika” u Sarajevu, vodio “Matičin” list namijenjen
našem iseljenom svijetu, a ja studirao.
S Hajrudinom u “Matici” bio i Dulo Jakić, za
mene jedan od najprefinjenijih Ljubušaka, te mi njih dvojica ponudila da štagod
zanimljivog napišem na zavičajnu temu, a ja o čemu ću pa o Kravicama. Ipak Hajrudin
tekst objavio, s lijepom slikom vodopada, kakav vodopad već i jest, samo što sa
slike voda uživo nije potekla, a ja se, povrijeđene mladalačke sujete, u sebi
zarekao da više nikada ništa neću napisati o Kravicama i Trebižatu. I zarečeno,
naravno, prekršio, dosad možda i stotinu puta…
Jer kako ne pisati o onome što ti toliko znači, što je uvijek bilo neraskidivi dio
tebe. Uz tu sam se vodu svoga djetinjstva i svoje mladosti učio disciplini osjećaja
i misli, učio se proporcijama slike i zvuka, suglasju prostornih i vremenskih
dimenzija, vještini pretvaranja boje u riječi. Uz nju sam se učio strahopoštovanju
ovozemnih i onozemnih sila. Na toj sam se rijeci, bezbeli, naučio i plivati; u
Baščinama, dakako, gdje i skoro svi drugi Ljubušaci, u Provaliji, puštajući se od
sedre do sedre, ni metar daleko, ali onda i te kako daleko, i kad bi dosegnuo drugu
stranu niko od tebe ne bi bio sretniji. Kliknuo bi, od radosti, samo da te zbog
drugih nije bilo sram. Eh, ono vrijeme… Poslije se s Provalije, s te osnovne škole
plivanja, polako, ali sigurno, prelazilo na druge, veće baščinske prostore, na Jaz,
pa na Crno. A onda je, velikim očima gutajući šta sve rade neustrašivi momci, recimo
Salko Hira, ili Šaćir Šoca, ili Haro, trojka neponovljivih Ljubušaka (neka je mir n
jihovoj dobroj duši), valjalo na veliku maturu plivanja, u Pjene, naravno. I kad si
to uspio, niko ti ravan nije bio! Onda si mogao sve! Mogao si se ko od šale
spustiti niz Valove, pokraj Uvale, pa na Žensko, i Muško, i mogao si tako sve do
Kravica, i Studenaca, i još dalje, sve dok ima vode… Uz pjesmu, dabome: Baščina
je naše more, a Kravica okean… I tako dalje (ako od tog ima ikakvo dalje). Nije
nam bilo mrsko ni na Most otići, na Cicin vir, nekad na Tegaševac; privlačno bilo
to “drugo”, i “drukčije”, širina vidika, otvorenost horizonta, veće svjetlo, šta
li, sa zagasitim Metokitom u daljini, zamamno valjda bilo potrčati bajerom, kad bi
te ponio neopisiv osjećaj da trčiš s rijekom na rukama… I niko nas od vode nije
mogao rastavit; ujutro bi, dok zora, put pod noge pa u Baščinu, a iza podne natrag,
da nas otac, kad dođe s posla, zatekne u kući, i čim on po ručku na počinak, mi ti
opet na rijeku. Uz blagoslov, ako me pamćenje dobro služi, neke od naših dobrih,
zabrinut
ih majki: Ako se udušiš, kući mi ne dolazi! Ma nikad nas naša rijeka ne bi udavila,
u to smo bili sigurni. S najvećim smo mi povjerenjem k njoj išli. Još samo da nam
je bila bliže, bar malo, a najbolje da je tekla odmah pod kućom, da se po najvećem
zvizdanu nije moralo do nje ići, i to po nekoliko puta na dan, i sve
autotabanovićima…
Trebižat je čudesna voda, s više tokova, ponora i izvora, te nije čudno da su se uza
nj uvijek ispredale priče, plele legende. Od izvora u Peć-Mlinima, u Drinovcima, do
ušća u Neretvu u Strugama kod Čapljine, dug je pedesetak kilometara. Ta je voda
jedinstvena i po tome što nosi više imena. Od izvora do Klobuka zove se Tihaljina,
odatle do ušća rječice Vrioštice nosi ime Mlade, jer je po legendi podmlađuje izvor
Klokun u Klobuku, a onda se do svog ušća zove Trebižat. Triput biži, veli narod;
koji je, opet, posebno onaj što uz vodu živi, zove jednostavno Rika. Na izvoru joj
nisam bio, kažu da je živopisan, da voda kulja iz pećine podno crvenkastih
krečnjačkih stijena, sto pedeset metara visokih. Uz vodu nekad bile mlinice i stupe,
u Kravicama bila Isina centrala… Na rijeci su dva slapa, dva prirodna bisera: u
Veljacima, blizu Vitine, prelijepa Koćuša, mlađa sestrica južnijem, čuvenijem i
mnogo većem vodopadu Kravice, prirodnom fenomenu, sa slapom visokim skoro trideset
metar
a; čemu smo nekad pjevali da je naš okean…
Ma gdje išao i ta je moja voda išla sa mnom, svukud me je ona pratila, a ja se njoj
uvijek vraćao. Kao malo šta ona mi je odana bila. Njoj i pišem, kao jednoj od
najpouzdanijih mjera stvari, stalno, iako sam se nekad davno zarekao da nikad više
neću (e kad bi se to moglo).
Koliko si to imena u njedra stočila!
I svako ima lice svoje, i opet dio jednoga!
Zar si sa samijeh nebesa dolje skočila,
kazana grlom i okom Boga jedinoga!
Kao da bi se, mnome, rimovati htjela?
Kao da se, išta, s tobom rimovati može.
Triput u zemlju bižiš, ko niko živ,
da bi ti se glas u suho pretvorio zlato…
Spomenem li te, svetice, u čas svaki,
kao da i ja tobom ponirem u se. Kao da u zimu
pod Tabijom se javim, u gožuljskom studencu.
S proljeća kao da procvatem na Bilom brdu,
zorbinovačkom se glasnem ljubicom prvom…
U kakvu još vodu zagaziti? – zapitam se,
i odvažnim plivačem učinim, prije svakoga
ljeta, prije svake nekazane, nemoćne riječi.
Dok evo bjesne, odvezani, svi svjetski vjetri,
ne znam ko kome govori, i ko se opet otisnuo
mlad niz maticu. Niti znadem koga jošt imade,
a koga nema, ko li je od nas po četvrti put
pobjegao u zemlju. Da se ne vrati, nikad više…
Munib Delalić