Ozren Kebo uživo iz pakla: U Mostaru, na plus 40
Ko skoro nije bio u glavnom gradu Hercegovine, taj ne zna šta je savremeno ljeto
Piše: Ozren Kebo
O, vi, priproste, jednoćelijske Sarajlijice, ako početkom augusta niste bili u Mostaru, nemojte onda da se šepurite naprazno, ne pričajte okolo da znate šta je vrućina.
Ili, vi možda i znate šta je to, da prostiš, vrućina, ali o vrelini pojma nemate. Razlika između vrućine i vreline, to vam je – kako da vam objasnim, a da shvatite iz prve? Aha, evo! – to vam je kao razlika između nesređene države i Bosne i Hercegovine. Kao da se ni u putu nisu srele. Bosna i Hercegovina je viši oblik nesređenosti.
U Mostaru, na plus 40, istog trenutka kada završite s tuširanjem, počnete zaudarati na znoj. A dezodorans nikada i ne stigne do potpazuhlja, jer vrelina stopostotno sasušuje njegove mirišljave čestice negdje na pola puta između bočice i vašeg tijela. Na djelu je fenomen kakav malo ko pamti. U vas je preko dana ugodnih 36, a tokom noći – 25, 27 stepeni. Kod nas, u ponoć – 37.
Priča se da su neki dragi ljudi iz Afrike, kada su zalutali u Mostar, rekli: “A jes kod vas ovdje vruće, isto ko u džehenemu.” Pomoćno osoblje iz džehenema u Mostar dolazi na doobuku. Pakao u gradu M. nije rezultat zagrijavanja planete – ovdje je bilo vrelo i kad ostatak Zemlje nije ni slutio šta je to pravo mostarsko ljeto. Kažu da je neki dan u N’Djameni dežurni meteorolog zavapio: “Ljudi dragi, majka vam ne kukala, sklanjajte se u hladovinu, ovo je skoro pa kao u Mostaru…”
Ovdje ljeto toliko divlja da su Brus Liju otpale nunčake od vrućine. Kod nas u Hercegovini cijenu sladoleda morate tražiti u podkategoriji TOPLI NAPITCI. U nas je jedino prijatno u zamrzivaču, ali ni tamo ne smijete ostati duže od pola sata, pošto se uneke, usljed otežanog rada motora, isti počne zagrijavati. Ono što se kod vas zove čokolada, kod nas je obavezno topla čokolada. A ledeni čaj možete dobiti samo u decembru, kada je led zadnja stvar koja vam treba u životu.
Kod nas u Mostaru augustovska toplota ubija sve inferiorne oblike života osim komaraca. Kad vas ujede komarac, jedino što bi pomoglo je da na mjesto ujeda stavite komad hladnog leda, ali – pretpostavjate već šta ćemo vas pitati – gdje naći led, i to još hladan, u gradu u kojem se vrućina već u osam sati ujutro povuče pred vrelinom. Mi automat za led koristimo samo zimi i u rano proljeće, a ljeti u njemu pravimo kokice, toliko u Mostaru zna biti vruće. Tačnije, vrelo.
A znate šta, kad u nas opali zvizdan u 13 časova, to je ništa, obično amatersko zagrijavanje za zvizdan od 16 sati. E tad se cigle rastaču na glinu i vodu, Federacija na kantone i županije, a Neretva degradira na formu Miljacke: u njoj je procentualno više kanalizacije nego originalne H20. A zvizdan od 16 sati ne smije od stida u oči da pogleda zvizdanu od 17 sati, toliko je slabiji i blaži od njega. Inače, mi vam pijemo samo bezalkoholni pivo – alkohol ne podnosi vrelinu i na 40 stepeni fermentira u kola-kolu, salep, bozu ili neko drugo neinspirativno osvježenje. U Mostaru, na plus 40, čovjek ne može sebi priuštiti jednu dobru, osvježavajuću limunadu, jer dok izrežete limun ugrije se voda, a dok rashladite vodu, osuši se limun. A ako to dvoje nekao i uspijete uskladiti, nema šanse da rečenu vodu s limunom još i zasladite, jer čim u nju stavite šećer, on se odmah istopi. Kako sad to?
Što se političkog života tiče, mi Mostarci imamo običaj reći – u nas bi i Vijeće ministara profunkcioniralo, jer na ovakvom kijametu nemoguće stvari smjesta postaju moguće. Ovdje bi Bebolucija propala poslije pola sata, pošto na ovom zvizdanu niko nema baš nekog pretjeranog civilizacijskog motiva, niti građanske volje, da sad gonja Vjekoslava Bevandu da ga ubije.
A u kulturi smo najjači. U nas u Mostaru, ko god počne svirati sevdah, završi kao punk-grupa; drukčije je nemoguće. Folklor je zabranjen posebnim županijskim zakonom, jer na plus 40 narodne nošnje usire se od vreline. Znoj s njih poslije samo dva izvorna kola ne možete sastrugati ni satarom. Izložbe su u našem prelijepom gradu moguće jedino u mjesecima koji imaju slovo R u imenu, znači od septembra do aprila. Jer kad upekne, ulje na platnu deevoluira u margarin, što bitno umanjuje umjetnički dojam.
Ko ima para, već je razgulio u Evropsku uniju. Tojest u Zaostrog, eventualno do Makarske. Ostali se tješe da je ovo ništa kako će biti dogodine.
A seks? E tu su stvari zaista komplicirane. Para nemamo, pa ne izlazimo. Da šta privedemo – nemamo gdje, stanogradnja zamrla još 90-ih godina prošlog vijeka. A dodir dvaju različitih tijela zbog enormnih količna znoja ionako je degutantan. U Mostaru zato cvjeta ljubav preko društvenih mreža – bezbjedno je, nema dodirivanja, komaraca, znoja, ni arome ispod pazuha. Ako ko šta klapi preko interneta, dobro i jest, a ako ne, Bože moj, ima mjeseci. Brzo će jesen i podnošljivih 35 stepeni, ko u vas u Sarajevu…
Preneseno sa tacno.net. Tekst objavljen u magazinu Gracija.