IBRAHIM  KAJAN:KRALJ BOSANSKI  STJEPAN  TOMAŠ

kajan

Nakon dva desetljeća borbe i vladanja,u znaku obnove iznurene države i pojačana sjaja same kraljevske krune,umre kralj bosanski Tvrtko II.Tvrtković,i položen bi u kripte jajačke sredinom novembra godine 1443.Što će se zbiti?-pitanje je državne strepnje u praznini odlazećeg suverena bez muškog potomka.Tog dana zgrozi se historija silaskom s povijesne scene kuće Kotromanića.Ustade bosanska gospoda da otkloni nakanu testamentom Tvrtkovim naređenu i utvrđenu,da onemogući,pa i građanskim ratom,da se na prijestolje bosansko metne nasilni Herman,knez celjski i zagorski,tuđinac koji ni jezika bosanskog nije zborio,nego da usture drugoga,Bošnjanina,nekog od čeljadi iz bosanske kraljevske obitelji,skrivene pod prijetnjama i izrugom „ilegalne djece“…I pronađu dvojicu nezakonitih sinova“kralja prijašnjega Stjepana Ostoje,Radivoja-što s Turcima prijatelj bi i po rusagu zulum,na svoju korist,nerijetko učini,i brata mu Stjepana Tomaša-šćućurena u nekoj nastambi od trupaca,u ljubavi očitoj sa svojom Vojačom,s prisegom vjenč

ani uz riječi“da mu bude dobra i vjerna“,u vjeri dobrih krstjana,Bogu milim,što je tajio svoje kraljevsko porijeklo,“zadovoljan tek što živi“ uza svoju ženicu i sina malodobnoga Stjepana.
Gospoda se bosanska(a što će drugo!)odluče za mladog Stjepana.Pa tako,baš kao u pustim bajkama,postade kraljem Stjepan Tomaš,od glavara neljubljeni.
A onda bljesnu njegov praktični um o kojem je visila bosanska sudbina,rasprede plan kojim će otupjeti udare celjskih grofova i omiliti vlasteli bosanskoj,a posebno Stjepanu Vukčiću Kosači.Zato kupi prijateljstvo od slavnog turskog i celjskog neprijatelja Hunyadija,pa pozva velike i male vojvode na svoju kraljevsku većeru.Svi dođoše,ali ne dođe stijena sa Blagaja.
Bio je jedan koji je kralju požurio:njemu je bilo ime Toma,bio je u crnoj haljinki,imao je veliki križ na prsima,a papin prsten na ruci…Papin je izaslanik bio uvjerljiv:“Prihvati sveto otajstvo,stići će rimska kruna,kršćanski Zapad branit će te od nevjernog turskog mora!Ali-podigao se onaj prst s prstenom papinim-sprži đavolju vojsku što je ispunila tvoju kraljevinu“.Tako je Stjepan Tomaš postao katolikom.
Ali je gospoda bosanska i dalje u njemu vidjela“kralja od nevolje“,a ženicu mu harnu Vojaču,okrajkom oka gledaju i usnama mrmljahu:“Niska je i neznatna roda,krunu nije zaslužila.“Pa uvijek je to tako:ljubav je slijepa,ona uvijek gleda samo jednim okom.Zaista je mladi kralj volio svoju Vojaču,jer mu je pričinila radost koja prožima samo oca kad prvi put zanjiše na rukama svoga sina,kao što je i njega,kad je zanjihao sina kojem je dao svoje vlastito ime,sina Stjepana!
Čovjek,očito,ne zna što je strast vlasti dok ga ne zapadne i dok joj se potpuno ne preda,govoreći da „služi svome narodu“. Vladarska glava Stjepana Tomaša zamisli i ostvari svoj plan.U Blagaju raste ljepotica Katarina,vrijeme krati čitajući,sjetu njegujuć na orguljama svirajući,a veselim večerima ručicama svojim plješčući buffo predstavama glumačke zvijezde imenom Mravac i sienske artistice Maruzzelle,iliti Marice,te putujuće družine iz Dubrovnika što svakog mjeseca dohodi.
Ispade jednostavnije nego je sanjati mogao:Kad je zatraži,otac je dade!
I papa Eugenije doda gorivo njegovoj sudbini:29.maja 1445.proglasi ga kraljem i sinom zakonitim Stjepana Ostoje,a brak s Vojačom proglasi ništavnim,jer bi bez sakramenata,na „bosanski način“ sklopljen,pa je razriješen svake prisege i u ljuvenoj vatri datih obećanja.
„Kuća Kotromanića bješe se izmirila s kućom Kosača,a potomci kuća vladat će ubuduće bosanskom državom.Ponosna Katarina,koja je rado izvodila svoje porieklo od srbskih careva i knezova,bijaše dostojna kraljica bosanska…“Tako Klaić črnilom pisa.A ja prepisah.

Izvor:Ibrahim Kajan-Pogled u Bosnu,Tragom bosanskih kraljeva

1703 Posjeta 1 Posjeta danas
News Reporter