REŠAD KADIĆ: IZ STARE MAHALE

staramahala

 

 

 

 

 

 

 

 

Ih,te naše matere!I njih sam se tog predvečerja sjetio.Često mi se učini kao da su izašle iz narodnih pjesama.Kako su samo bile blagorodne i otmjene u svojoj jednostavnosti!

Međusobno su se posjećivale u vrijeme kad bi muškinje bilo izvan kuće,na poslu,u čaršiji.U tim njihovim posjetama bilo je one tradicionalne gradske kulture,koja se kroz generacije brižno njegovala i čuvala.
Prije nego što bi došle,uvijek bi neko od mlađih obično neka od cura,zakucala na avlijska vrata koja su uvijek bila zamandaljena.Nakon što bi se izručio selam,pitalo se da li je mati doma i je li joj na ruku da se dođe.Uz povratni selam mati bi poručivala da je kod kuće i „bujrum,neka Almas-hanuma dođe…“Ako bi slučajno bila neka zapreka,uslijedilo bi izvinjenje,a za dan dva na isti bi način  bio upućen selam i poziv da „Almas-hanuma ako more,nek dođe.Materi će biti drago…“
Kada bi se dolazilo u posjetu,nama,djeci,donosili bi se uobičajeni darovi,umotani u čistu,šarenu mahramu.Bile su to obično gurabije ili paprenici,rahat lokumi,rezaćije,kruške ili partokali.
Matere bi sjedile obaška,u halvatu ili u čardaku,a mi djeca u drugoj odaji.Zimi,obično,u halvatiću,a ljeti u bašči,gdje bismo se igrali.Prilikom posjete služilo bi se šerbe,đulbe-šećer,uz ponešto slana jela:bijela kahva s peksimitima,jalandži- dolma,pita i slično.Posjeta bi potrajala sahat-dva,a onda se odlazilo uz srdačan ispraćaj i još srdačniji poziv da se dođe,da se ne čeka i ne oduljuje…Još dugo nakon posjete soba bi mirisala anduzom ili đul-jagom,a za tu priliku i matere bi se posebno odijevale.Sve je bilo lijepo i nekako svečano,a naše avlije,sa kao sir ubijeljenom kaldrmom,bujnim šimširima kojih je bilo u svakoj sarajevskoj avliji,s odnjegovanim cvijećem i ružama puzavicama djelovale su kao mehlem i za oči i za dušu.

Memiš,a za nas,djecu,Memišaga,također je spadao u zanimljive ljude iz naše mahale.
Na ćošetu,kako smo zvali raskršće na ulazu u mahalu,Memiš je imao zelenćarsku radnjicu,u stvari nekoliko dasaka pričvršćenih za naslon sklepan od letava,a smještenu ispod kamarije susjedne kuće.Sva njegova roba sastojala se od pet-šest širokih,od šiblja ispletenih korpi u kojim je,već prema godišnjem dobu,bila pokoja kila ašlama,šljiva,ili smokava lopinđi.Zatim poneka dinja ili karpuza,a zimi opet koja glavica kupusa,ponešto luka,krompira i slično.kako na dućanu nije bilo ni zidova ni vrata,Memišaga ih je „zaključavao“ tako što bi preko korpi i zahrđale vage prebacio poneku staru vreću,što je bio znak da je zatvorio…Začudo,nikada se nije dogodilo da ga je neko pokrao ili na bilo koji način oštetio.
U vehtim i već progledalim čakširama,uvijek nakrivljena fesa,a stalno vedar i nasmijan,bio nam je svima drag.Bio je zaista rijetka dobričina i džomet,osobito prema nama djeci.Ništa mu nije značilo da nas pozove i svakome,od svoje uboge semije,podijeli pokoju šaku ašlama ili šljiva.
Znali smo da je oženjen i bez djece,i da stanuje na drugoj strani Miljacke,negdje iznad bistrika,odakle je ranim jutrom ,u sami sabah,silazio da otvori „dućan“ i da se s prvim prolaznicima pozdravi i ispita.
Kasnije,kad sam se već bio zamomčio i kad sam sa Memišagom mogao ozbiljno porazgovarati,pitam ga jednom prilikom:
-Vjere ti,Memišaga,kako izlaziš na kraj?Vidim,robe malo,a ni Pazar,bezbeli,nije kakav…
On se široko nasmije pa zaturi fes.
-Ma,znaš šta ću ti rijet!Davno je kazano:Bog daje nafaku,a ašćija čorbu!Pa,elhamdulillah,dobar je!Samo,kad bude uoči petka,malo mi je teže,pozna mi se na sermiji..I to podobro.Okrnji mi se!
A zbog čega to?
Ma,eto,naučila sijeda da uoči petka napravi štagod  slatka,da  umuti i zalije razvarušu.A razvaruša,vjeruj se,hoće i troška!I om ma mi se pozna na sermiji!Al nejse,kad mora bit  nek i bude.Je l tako?Ne vele mi na onaj svijet ništa,osim grijeha i sevaba nosit.Na ćefinima nema džepova…
Ne znam ni kako je,ni kada je Memišaga umro.Ali i sad mu počesto pozavidim na njegovoj jednostavnoj sreči i širini.

Izvor:Rešad Kadić-Pripovjedanje o ljudskim sudbinama

 

1842 Posjeta 3 Posjeta danas