Kao i u drugim sredinama i u ljupkom gradu gajila se jedna specifična vrsta
humora.Smijeh je znak superiornosti,a Ljubušaci nisu dali lako ispred sebe.Južnjački
temperamentni i plahoviti ,kakve ih je Bog dao ,posebno su cijenili duhovite ljude. Anegdote su nastajale i trajale u kafanama i na sijelima.Pričali su ih svi,ali samo
neki su imali u tome uspjeha.Tim rijetkim pripadao je prerano umrli Džabir
Sadiković,sin posljednjeg ljubuškog kadije Kasima.Osim rječitosti i sposobnosti
sažetog izlaganja,on se emocionalno <uživljavao> u anegdotu.On i pok.Pero Delić,brat
Ugin,znali su najbolje ispričati anegdote sa domaće kaldrme.

Jedna anegdota datira od prije više od sto godina,za vrijeme <stare Austrije>.Od
zaborava ju je otrgnuo Mahmud Konjhodžić.Druga je iz novijeg vremena,prije
posljednjeg rata,a vezana je za nezaboravnog Augusta Borasa-Gustu.

Padom ljupkog grada u austrijske ruke 1878.godine,ljubuški Bošnjaci našli su se u
vrlo teškom položaju.Preko noći su postali nepismeni,jer nisu poznavali pismo koje
su donijeli Austrijanci.Ipak,jedan Ljubušak se snašao.Bilo mu je dovoljno samo
nekoliko dana da uz pomoć jednog humačkog fratra nauči slova latinice.Nova vlast ga
je odmah zaposlila u gruntovnicu kao pisara na prepisivanju tapija,kasnije u
poreznom uredu kao poreznika.Novopečeni činovnik,po austrijskim propisima,morao je u
svemu da bude <Evropejac> .Umjesto šalvara morao je nositi hlače šivene u Beču (u
Ljubuški je dolazio krojač iz Beča po nalogu austrijskih vlasti da svim činovnicima
skroji odjela od najboljih štofova ),Kažu da je malo i zaboravio na svoje akrane iz
mahale i da se uglavnom družio sa činovnicima,strancima koji su radili u <kotarskom
uredu>.

Ljubuški muslimani mu to nikako nisu mogli oprostiti;stalno su ga napadali i
smatrali otpadnikom islama.Ipak,jedan njegov vršnjak,bogati ljubuški trgovac, ostao
mu je i dalje prijatelj,iako su mu njegovi <evropski maniri> bili
neprihvatljivi.Zato je želio po svaku cijenu da mu se <osveti>.

Svaki put kad bi <Evropejac>išao na posao u porezni ured,ovaj trgovac bi roktao kao
svinja.Jednog dana porezniku sinu dobra ideja;čim stiže u ured ,pronađe knjigu
zaduženja ovog trgovca i u određenu rubriku upiše:>Porez na jednog krmka 1 kruna i
20 helera>.Zatim napiše nalog poreznom izvršiocu i naredi mu da odmah naplati taj
porez.Kad izvršilac od trgovca zatraži novac po stavci <porez na jednog krmka>,ovaj
se duboko uvrijedi i odmah uputi šefu poreznog ureda.>Evropejac> pozvan na
suočenje,pred šefom i trgovcem izjavi: <Jutros kad sam išao u ured ,ispred dućana
ovog trgovca čuo sam na svoje uši da u njegovom dvorištu rokće jedan veliki
krmak.Upisao sam mu porez po dužnosti,morao sam…>.Trgovac nije smio reći da je on
roktao,jer bi to bila uvreda državnog činovnika zbog koje bi bio sudski
kažnjen.Platio je porez i više nikada nije roktao.

Ljubuški soboslikar August Boras-Gusto je živio u vrijeme kad su se svi u ljupkom
gradu osjećali kao članovi jedne velike porodice.Volili su ga i stari i mladi.Sjećam
ga se kao danas;ozbiljan,staložen,odmjeren.Po uvjerenju je bio komunista i to jedan
od prvih i pravih,ali to je malo ko znao.Imao je smisla za jednu specifičnu vrstu
humora primjerenog ljubuškom gradskom miljeu.Gustina šala je izvirala iz njega
spontano i lako.Šteta što su njegove šale ostale u sjećanju još samo nekih ljudi…

Gusto se pogodio da oboji crkvu.Svećenik ga,pri pogodbi, zamoli da na plafonu boje
neba, naslika i koju zvijezdu,a da će mu za svaku zvijezdu posebno platiti. Kad je
Gusto završio posao, plafon je bio pun zvijezda. 

Plaćajući, svećenik reče:

-Mnogo ovih zvijezda, majstore.

-Što mogu, odgovori Gusto, kad je nebo vedro!



Halid Sadiković

818 Posjeta 2 Posjeta danas
News Reporter