Gradska II dio

Halid naslovna

Travari su bili kmetovi Dizdarevića,potomaka ljubuških dizdara.Trećinu su plaćali u
novcu,a ne u naturi,kako je bilo uobičajeno.Hak su plaćali tako da su se o iznosu
novca za cijelo selo pogađali s agama,a kasnije bi iznos haka po porodicama dijelili
prema broju stoke.Petorici aga davali su po 20 forinti za pašarinu.Prestali su biti
kmetovi 1909.godine otkupom po cijeni od 300 dukata.

Svakom od trojice braće
Dizdarevića dali su po 100 dukata,a sumu < razbili >na porodice prema imovnom
stanju.To dokazuje da su stoljećima bili vezani za ljubušku tvrđavu.Jedan dio
seoskog atara kupili su od aga seljaci iz Radišića i tako oduzeli Gračanima zemlju,a
dio koji je otkupio Ahmet Spahić dobili su < agrarnom reformom < 1922. godine.Odmah
po okončanju dobijene parnice sa Radišićanima, 1800 dunuma aginske zemlje na Oštrom
Humcu otkupili su od aga na dražbi.Poslije tog otkupa svi Gračani su postali
slobodni seljaci.Do početka 19.stoljeća niko u selu nije znao pisati .Prva osnovna škola otvorena je
1952.godine.Gračani su zadržali ijekavsko narječje zbog stroge obostrane vjerske zabrane
mješovitih brakova između muslimana i katolika.I u pjesmama su ijekavci.Pjesme su <
gange < ,muške i ženske u dva stiha.Muške su grube,redovno povezane sa seksom i
svakodnevnim životom,ženske su nježne,govore o ljubavi,čežnji za dragim,ljubomori i
udaji.Gusala nemaju.Gradska nikada nije bila čvršće povezana sa ljupkim gradom.Prije melioracije Gračani
nisu silazili u polje sa stokom na ispašu,jer je ono stoljećima bilo
močvarno,poplavljeno i nezdravo za ovce.To ne znači da nikada nisu na tom prostoru
slobodno napasali stoku.Jedno vrijeme stoku su napasali i u Hrašljanima kod
Kravice.Poslije melioracije nikada nisu silazili u dolinu Tihaljine i < u polje >
,ni poslije dizanja usjeva.Jedino su Špage uzimale u zakup obradu zemlje u ljubuškom
polju.Iako je selo nedaleko od grada,rodbinske veze Gračana i Ljubušaka su rijetke.Iz
porodice Maksumića samo su se dvojica oženila iz Ljubuškog prije 1955.godine i
ostala tamo sa porodicom.To ne znači da nisu postojale dugogodišnje prijateljske
veze među pojedinim porodicama Gračana i Ljubušaka.Gračani su rijetko izlazili na
ljubuški pazar ,a nisu se često sretali ni kao prodavači drva za ogrijev.Poneko od njih radio je ljubuškom Uredu za otkup duhana.Zna se da su žene odlazile u
< doganu < za vrijeme predaje duhana.Atar sela trpio je vremenom znatne promjene zbog stalne prodaje i kupovine
zemlje.Najveća promjena je bila kad su Gračani na sudu za vrijeme Austrije dobili
dugotrajnu parnicu u sporu sa seljacima Radišića za zemlju na Oštrom Humcu.Gradskoj
je pripalo svo zemljište na Oštrom Humcu koje se vodilo na kmetu M.Nuniću.Gradska nema nijedan izvor žive vode.Vodu dobijaju iz vlastitih čartnji,ali ih
nemaju sve porodice.Znali su dolaziti po vodu na Vodicu i Gožulj.U toku 1938.godine
izgradili su u sredini naselja čatrnju,nedaleko od džamije, koja ljeti
presuši.Čatrnja je hajrat Hate Maksumić.Do 1923.godine Gračani su išli petkom i bajramima u džamiju na Gožulju.Te godine
izgradili su džamiju u Nunića mahali na Stajinama.Nije imala munare.Nekoliko metara
desno od nje bio je sagrađen kameni podijum sa stepenicama s kojeg se učio ezan.Mještani su staru džamiju srušili i na njenim temeljima sagradili veću,sa betonskom
munarom,visokom 32 metra i sa dvije šerefe.Džamija je svečano otvorema 16.septembra
1989.godine.Slovila je kao jedna od najljepših džamija u zapadnoj Hercegovini.U ratu
1992.-1995. džamija je potpuno devastirana,a munara srušena 16.septembra
1993.godine.Mještani u selu i oni rasuti po cijelom svijetu su je obnovili i podigli
novu munaru sa dvije šerefe.Nova džamija je svečano otvorena 23.jula 2006.godine.
Oko 200 metara od džamije nalazi se prostrani harem sa desetak oštećenih starih
nišana sa nečitljivim natpisima i više nišana sa natpisima iz novijeg vremena.Prvi imam gračanske džamije bio je Mustafa ef. Špago.Rođen je 1899.godine.Završio je
medresu u Mostaru.Vršio je dužnosti imama i hatiba  preko 40 godina ,od 1923.do
1964.kada je penzionisan.Umro je 1973.godine u svom rodnom mjestu.U austrijskim popisima 1879.i ,1885.godine Gračani su upisani zajedno sa
stanovnicima Ljubuškog ili Cerna.U popisu 1895.godine Gradska je uvrštena u ljubuške
mahale ,pored Bešir mahale,Crkvice, Glavice,Gožulja ,Pobrišća, Pregrađa , Vodice ,
Zir mahale i Žabljaka.U posljednjem austrijskom popisu 1910.godine u Gradskoj je bilo 18 kuća,od toga
jedna nenastanjena.Od 119 žitelja,114 su bili muslimani i 5 katolici.Slobodnih
seljaka bilo je 5 sa 23 člana porodice,kmetova 5 sa 13 članova,pretežno slobodnih
seljaka 6 sa 41.članom i pretežno kmetova 3 sa 25 članova.Prema popisu iz 1921.godine selo je imalo 19 porodica i 150 žitelja,a u popisu
1948.godine 47 porodica i 257 žitelja.U anketi koju je proveo geograf Kanaet 1955.godine Gradska je imala 268 žitelja. Od
44 porodice dominirali su Maksumići ( 35 ),zatim Špage ( 5 ) ,Elezovići ( 3 ) i
Čolići ( 1 ).Podaci jasno pokazuju da je uporedo sa povećanjem broja žitelja došlo i do povećanja
broja porodica podjelom zadružnih porodica što je bilo usko vezano sa opadanjem
životnog standarda i novim načinu života.Za vrijeme Austrije potvrđena su im prava planinštara ( seljaka koji izgone stoku u
planinu ) koja su imali i u višestoljetnom periodu osmanske vlasti.Do prava su
dolazili na različite načine.Većina ih je stoku stoljećima,kako kažu < odvazda <
izgonila na određeno mjesto i tako su stekli pravo ispaše određenog broja
stoke.Pravo nije bilo nigdje zapisano,ali su ga se svi držali i poštivali ga.Utvrđeni su bili i stalni putevi izgona stoke.Oni su morali biti široki najmanje 12
metara da bi stoka mogla usput pasti.Planinštar je gubio pravo,ako nije izgonio
stoku u planinu tri godine .Odnos planinštara i pobravičara ( seljaka koji daje
svoju stoku preko ljeta planinštaru da je sa svojom stokom izgoni u planinu ) uređen
je običajnim pravom.Pobravičari su često bili njihovi susjedi iz Gornjih i Donjih
Radišića,Cerna i drugih okolnih sela.Za razliku od stočara iz drugih ljubuških sela koji svoju stoku ljeti izgone na
Ljubušu i Vran planinu,Gračani izgone stoku na Bjelašnicu u mahalu Hajvazi gdje
imaju svoje kolibe.U mahalu je prvi došao Čamo Maksumić sa 1000 ovaca.Prije Hajvaza
Maksumići su imali mahalu u Bahtijevici pod Porinom,gdje su mu brat i njegova
porodica umrli od kuge.Mahala Hajvazi dobila je ime po dedi Hajvazu.U haremu u
Hajvazima zakopan je prvi Maksumić prije 200 godina,pradjed Smaje Maksumića.Iz sela polaze između 5. i 6. juna,a s planine se vraćaju oko Lučindana-sredinom
oktobra.Na planinu su kretali preko Čitluka,pored Mostarskog Blata do Sretnice i
Varde.gdje im je bio prvi konak.Sutradan su vrlo rano morali,radi prometa,proći
Mostar preko Bijelog Polja do Podpora,kod čatrnje i tu je bio drugi konak.Treći
konak bio je u Jažvama kod Boraka,ako su išli preko Konjica,ili na Grabu-Kruška,ako
su išli preko Župe.Četvrti konak im je u mahali.Kad su se vraćali,konačili su u
istim mjestima.Na cijelom putu su imali žive vode za pojenje stoke samo na dva
mjesta.U mahali Hajvazi 1932.godine bilo je 25 koliba.Pored Puljića,Smajkića i
Masleša,starješine koliba bili su Maksumići ( Dervo, Šaćir ,Salko ,Ahmed ,Ibro,
Salih, Mujo, Omer,Murat,Selim,Durak i Meho ),zatim Ibro Kajgo,Osman Špago i Čolići (
Mumin i Dervo ).Sve su kolibe smještene u blizini glavnog puta kroz Bjelašnicu.Nisu stalno u planini.Iz mahale odlaze u selo i vraćaju se nazad nekoliko puta zbog
oranja u planini,izgona stoke,vršidbe,rada oko duhana,prenosa materijala iz mahale i
povratka sa stokom u selo.Za Gračane je stoka imala najveću vrijednost.Bogatstvo porodica u selu cijenilo se
po broju stoke.Za nekog Maksumića se govorilo :>Ne treba govoriti koliko je bogat,u
ogradi ima 3o jarčeva i 20 ovnova,a koliko ima koza i ovaca,to ni sam ne zna > .Poneko od travara je sadio duhan u posljednjim godinama osmanlijske vlasi i za
vrijeme Austrije.Poslije Prvog svjetskog rada Gračani su se orijentirali na
intenzivniju sadnja duhana ,jer su uvidjeli da donosi veće prihode od uzgoja
stoke.Na prelaz u druge grane djelatnosti značajno je uticalo i donošenje zakona o
likvidaciji koza.Život Gračana je posljednjih pedeset godina pretrpio korjenite promjene.Oni su
postepeno,iako vrlo sporo napuštali nomadski način života i sve se više
izjednačavali sa ratarima.Ostala je jedna bitna razlika -izgon stoke ljeti u
planinu.Prvi Gračani su otišli na rad u Njemačku tek 1970.godine.Poslije posljednjeg rata u
selu živi svega dvadesetak porodica.Rasuti po svijetu,ostali su i srcem i dušom
privrženi svom rodnom mjestu.HALID SADIKOVIĆ

1098 Posjeta 1 Posjeta danas