Kategorija: Kemal Mahic
Objavljeno srijeda, 12 Novembar 2008 22:57
Klikova: 1499
Poštovana gospodo,
Iz sredstava javnog priopćavanja saznao sam da se 26.01.2007 ogranizira
večer sjećanja na profesora Ivana Plejića.U tom pogledu želio bih
izraziti jedan resentiment sa pogledom generacije ljubuške gimnazije
1963-1967 godine.
Povijest stvaraju ljudi,a ljudi imaju imena.Sada već
možemo reći ime Ivana Plejića pripada historiji obrazovanja u Ljubuškom i
Hercegovini i nijedna buduća hronika o obrazovanju našeg grada neće moći
mimoići takvo časno ime kao što je bio naš Ivan Plejić.
Osjećam poštovanje prema liku našeg profesora i našeg direktora koji
je tako uspješno „brodio“ sa našom školom,dajući joj neku novu
dimenziju i neku novi fluid,koji nije bio karakterističan za
predhodne generacije.To je bio početak „novog doba“ koje je nastalo
rušenjem centralističko-etatističkih struktura na prostoru naše
komune i bivše države.Nastalo je novo ozračje koje se premijelo i na
nas – učenike.
Demokratizacija je donijela nove poglede i oslobodjenje nove energije koja je davala
zamajac općem razvoju školstva,obrazovanja i uopće društvenog života.
Onako pametan,mudar,zašto ne reći zgodan,privlačio je nas sviju i
usmjeravao nas ka obrazovanju koje je jedino moglo našu „žlibinu“ izvesti
iz mrtvila i učaurenosti Hercegovine.Govorili smo izmjedju sebe „svaka mu
je za lektire“.U mraku neznanja svjetlio je kao lučnoša novih ideja koje
su kod učenika nailazila na plodno tlo i čije oživotvorenje je vodilo
novim slobodama i humanizmu „našeg“ čovjeka.
Doveo nam je,sada možemo reći legendarnu profesoricu Nevenku
Blažeković,koja nam je pored „oca“ Ivana postala „majka“ u spoznajama
filozofije,sociologije,humanizma.U ovom momentu želim da se našalim
jer je Ivan obećao profesorici Nevenki skoro asfaltiranje dionice
izmjedju apoteke i gimnazije,samo kako bi zadržao rodjenu Zagrepčanku
u našem malom Ljubuškom,koja je bila razočarana izgledom puta u
pomenutoj relaciji.Asfalt je došao nakon Ivanovog odlaska u
Sarajevo,ali i pokojna Nevenka udarila pečat novim generacijama
ljubuške gimnazije Ivanovonm zaslugom.Iz navedenih razloga Vaša
cjenjena organizacijam treba predložiti SO Ljubuški naziv dvije ulice
u Ljubuškom-ulica Ivana Plejica i ulica Nevenke Blažekovic/ako
pomenuta ne postoji do sada/!,kako bi uspomena i pomen na njih bili
trajni.
Da je djelo Ivana Plejića trajno svjedoče imena pedagoških poslenika
koji su izabrali ovaj časni poziv ugledajući se na svog uzora.Oni su
kroz svoj rad produžili njegovo djelo.Iz generacije gimnazije Ljubuški
1963-1967 to su profesori i nastavnici:
GRGIC DRAGO;EREŠ JOSIP;JURČIĆ-PAVLOVIĆ OLGA;KEŽIĆ DRAGO;LALIĆ-RAŠIĆ HATIDŽA;MAHIĆ
KEMAL;MARKOTIC ZVONKO;MATIĆ IVAN;NUIĆ SLAVKO;PERVAN ZDRAVKO;PRIMORAC IVAN;ILIĆ
MATE;MIŠETIĆ MIJO;BLEKIĆ-LEKO NEVENKA;DEDIĆ KATA;GRANIĆ-BORAS KATA;MUŠIĆ- TASLIDŽA
JASMINKA;PETROVIĆ-VRDOLJAK MARA;p.ŠIMIĆ-VUKOJE NADA;GRANIĆ KREŠO;JURČIĆ
LJUDEVIT;LEKO-BOŽIKOV ZDRAVKA;DRAGIČEVIĆ-RISTIĆ SLAVKA;GAVRAN IVA;MARKOTIĆ
ANTE;MESIHOVIĆ-HALILOVIĆ EDINA;ŠKEGRO-VOKIĆ LJILJA.
Priznat ćete,impozantan broj u kvantitetu i u kvalitetu.U ime svih nas i onih koji
nisu izabralu obrazovanje kao životni poziv,skidam šešir našem „učitelju“ gospodinu
Ivanu Plejiću.
Neka ovi stihovi Tina Ujevića budu „poklon“ djelu našeg Ivana Plejića:
„JER JA ŽIVIM I KAD PJESMA UMRE.
JA ŽIVIM I KAD PATNJA MINE.
IMA U MENI NEMIRA DRAGOG,
A IMA I MOJE ŠIRINE.“
Mahic Kemal,profesor
P.S. Tekst je pročitan u odsustvu autora u svečanoj sali zgrade SO Ljubuški u
prisustvu oko 100 zvanica!